ŠIBENIK NEPRILAGOĐEN SLIJEPIMA: Zapinjemo o automobile i stupiće, na nas nalijeću motori?

Kako je živjeti u mraku? U Šibeniku teško, otkrivaju nam slijepe i slabovidne osobe, okupljene u županijsku Udrugu koja je nedavno proslavila 60 godina postojanja. Najveći problem stvaraju im nepromišljenost i komoditet sugrađana koji parkiraju automobile po nogostupima. Otežano kretanje uvjetuje im i konfiguracija terena, odnosno mnogo uzbrdica i nizbrdica, malih uličica, uskih trotoara, stepeništa…

PREPREKE ZBUNJUJU

– Biti slijep i živjeti u Šibeniku nije nimalo lako. Onemogućeno nam je normalo kretanje zbog automobila koji se parkiraju po pločniku, a tamo gdje nema automobila problem predstavljaju stupići koji su preniski pa ih ne možemo napipati. Šibenik je grad u kojem nama slijepima ne bi mnogo pomogao ni pas vodič, jer psi neće reagirati ako im naglo iz neke ulice izleti motor ili neko drugo prijevozno sredstvo, a kod nas, nažalost, nesavjesni vozači izlijeću iz svakog kantuna. Doista je teško kretati se u takvim uvjetima, jer prepreke zbunjuju – kazao je Tihomir Jurković, jedan od 170 aktivnih članova Udruge slijepih i slabovidnih Šibensko-kninske županije.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj je 17.665 osoba s oštećenim vidom. U Šibensko-kninskoj županiji ih je dvjestotinjak. U Udruzi je, pak, 60 žena, 108 muškaraca i dvoje djece.

– Stvaran broj slijepih i slabovidnih osoba na našem području u biti je nepoznat. Prije svega, zato što vlada mišljenja da sve svoje probleme slijepi mogu riješiti bez učlanjenja u Udrugu, a i zbog činjenice što se obitelj u pravilu srami osoba s takvim hendikepom. Mišljenja su da će, ako bude dio Udruge slijepih i slabovidnih, njihovo dijete biti etiketirano, obilježeno. Naravno, to nije realno, jer mi im ipak pomažemo u mnogo čemu – dodao je Darko Juras, tajnik Udruge.

Osim s kretanjem, problem s kojim se najčešće susreću je svakako i nedostatak poslova i zanimanja prilagođenih  njihovom hendikepu.

RIJETKI RADE

– Trenutno u Šibensko-kninskoj županiji imamo samo pet slijepih i slabovidnih osoba koje imaju zaposlenje, ali svi oni dobili su poslove odavno. Novih zapošljavanja nije bilo. Gdje rade? Dvoje u FINI i Općoj bolnici, i jedna žena radi kao profesorica engleskog jezika u Kninu. Nažalost, ljudi u Šibeniku i okolici puni su predrasuda i ne žele zaposliti osobu koja je 90-postotni invalid. Evo, ako ima koji privatnik koji želi zaposliti invalida neka nam se javi – kaže Joso Bagić, predsjednik županijske Udruge slijepih i slabovidnih osoba. Boji se da bi i invalidi koji trenutno rade uskoro mogli ostati bez posla.

– Analogne centrale gdje slijepi i slabovidni pronalaze svoja zaposlenja uskoro se gase, tehnika ide naprijed pa se postavlja pitanje gdje ćemo ubuduće raditi – pita se Bagić.

Osim raznih aktivnosti kojima pokušavaju senzibilizirati javnost i ukazati na probleme s kojima se susreću, slijepi i slabovidni su iznimno aktivni na području sportskih aktivnosti, među kojima treba izdvojiti šah i pikado, a odnedavno se školuju i za rad na posebnom računalu.

– Već duže vremena u Gradskoj knjižnici nalazi se računalo koje je prilagođeno za rad slijepih i slabovidnih osoba, ali se ono nije koristilo iz jednostavnog razloga jer nitko u našoj županiji nije prošao obuku za rad na njemu. Odnedavno se to promijenilo, Denis Rudić, također slijepa osoba, knjižničar u Znanstvenoj knjižnici u Zadru krenuo je s našom obukom, a ja sam prvi učenik. Obuka traje 40 sati, a funkcionira po principu ‘jedan na jedan’. Iskreno, uopće nije lagano – zaključio je na kraju Darko Juras.

 SKUPA APARATURA

Slijepi imaju pravo na besplatan bijeli štap, ručni sat i neki aparat za zvučnu reprodukciju. No dok slijepe osobe dođu do toga potrebna je procedura koja je, kao i sve ostalo što se tiče birokracije u Hrvatskoj, naprosto apsurdna.

– Problem je što sve što moramo kupiti košta. Primjerice za jedno računalo koje je prilagođenu radu sa slijepim osobama moramo izdvojiti oko 15 tisuća kuna i tu se ne radi o nikakvom super stroju. Obična vaga za mjerenje težine koju normalni svit plati 100 kuna, mi plaćamo oko 1.000 kuna, mobitel vi možete platiti i 100 kuna, a mi moramo za njega izdvojiti minimalno 3.000 kuna – poručuju iz Udruge slijepih i slabovidnih Šibensko-kninske županije.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.