Šibenski funcuti – 29 godina vjernosti

Igrala se 29. minuta utakmice između Šibenika i Dinama na Šubićevcu kada su Šibenski Funcuti upriličili malu, rođendansku koreografiju. Naime, 10. travnja 1983. godine, kada je na Baldekinu odigrana povijesna utakmica između Šibenke i Bosne, službeno slovi za početak organiziranog navijanja u Krešimirovom gradu, za dan kada je rođena navijačka skupina Šibenski Funcuti. Naravno, i prije tog dana žestoko se navijalo za šibenske klubove, s naglaskom na Šibenku, i prije se išlo na gostovanja, ali to je više bila improvizacija, spontano okupljanje. Bili su to dani ponosa i slave, ali i bunta kontra birokrata iz tadašnjeg Košarkaškog saveza Jugoslavije, koji su političkim dekretom ‘skuhali’ jednu od najvećih sportskih pljački u bivšoj državi. Naravno, tu njihovu sramotnu odluku Šibenčani nikad nisu priznali, za njih, ali i za sve ostale ljude zdravog razuma (i očiju), Šibenka je te godine bila prvak.

KAKO JE SVE POČELO

I u čast na taj dan, najveći u povijesti šibenskog sporta, Funcuti su za svoj rođendan uzeli upravo 10. travnja 1983. godine. Gotovo tri desetljeća kasnije one stare Šibenke nema, ali je zato tu jedna nova Šibenka, koja se polako, ali sigurno uspinje tamo gdje joj je mjesto. Tu je i nogometni klub koji je proteklih godina uzeo primat među navijačima, a koji, na žalost, ide suprotnim smjerom od onog KK Šibenik, ali za kojeg se još uvijek nekako nadamo da neće dodirnuti samo dno i nestati sa sportske karte. Tu je i vaterpolski klub iz Crnice i svi ostali šibenski sportski kolektivi i pojedinci koji pronose slavu svog grada. Tu su, naravno, i Šibenski Funcuti, vjerni i odani narančastoj boji i nakon 29 godina. Danas glavnu riječ vode neki novi klinci, nema ih puno kao sredinom osamdesetih godina, ali su glasni i – ponosni. ‘Moj grad, moj klub’ njihov je glavni slogan koji najbolje sažima sve ono što Šibenski Funcuti jesu.

A kako je to izgledalo na početku, saznali smo od jednog osnivača šibenske navijačke skupine, jednog iz prvih redova slavne južne tribine na Baldekinu, Rade Radovičića, kojem su  danas 52 godine. Ovo što slijedi crtice su iz njegovih sjećanja na te pionirske dane organiziranog navijanja u Šibeniku.

Kako je sve počelo – Organizirano navijanje počelo je i prije famozne utakmice s Bosnom, točnije ulaskom Šibenke u prvu ligu, dakle, 1979. godine, da bi u sezoni 1982./1983. sve ‘eskaliralo’. Tih dana čitav grad živio je za košarku, svi smo bili Funcuti, i staro i mlado. Bio je to više pokret nego navijačka skupina.

Južna tribina – Dvorana je službeno imala 800 sjedećih mjesta, a da je imala i 10 tisuća bila bi premala. U početku nije bilo onih pomoćnih, montažnih tribina, pa smo mi, najžešći navijači  bili smješteni na glavnoj tribini, poviše južnog ulaza, u prolazu između tribina. Tek smo u sezoni 82./83. prešli na legendarnu južnu, E tribinu. Sjećam se, uvijek me bio strah da će se ta tribina srušiti jer je bila predviđena za nekih 250 ljudi, a nas je tamo bilo po tisuću, i to tisuću ljudi koji skače tijekom cijele utakmice. Inače, u dvoranu si morao doći minimalno tri, četiri sata prije kako bi zauzeo mjesto. Nije bilo bitno imate li kartu, ako niste došli ‘na vrijeme’, ne biste mogli ući u dvoranu.

‘Dva labuda’ – Mala gostiona nasuprot dvorane, koja danas više ne radi, bila je naš ‘stožer’, tu se slavilo i tugovalo, odatle je kretao i navijački korteo prije utakmica. Bio je to naš drugi dom.

Navijački rekviziti – Snalazili smo se na svakakve načine, tada nije bilo interneta pa da si, kao današnji momci, preko njega mogao nabaviti sve što vam treba. Glavni navijački rekvizit bila je, naravno, Šibenska kapa, a kupovali smo ih kod jedne gospođe na Gorici. Za finale s Bosnom htjeli smo napraviti nešto posebno, veliku narančasto – plavu zastavu koja će pokriti cijelu E tribinu. Sjećam se nas nekoliko  danima je obilazilo kafiće i trgovine skupljajući novac za materijal. Kada smo napokon nabavili dovoljno materijala dali smo ga jednom lokalnom ‘šnajderu’ koji nam je izradio zastavu s grbom, a koju i danas možete vidjeti na snimci utakmice s Bosnom.

VRUĆA GOSTOVANJA

Finala Kupa Radivoja Koraća – Bio sam na oba finala protiv Limogesa, i onom u Berlinu i onom u Padovi. Išlo se sa četiri, pet autobusa, pjevalo se cijelim putem, pa čak i na povratku, nakon poraza. Kako i ne bi kada je tada za Šibenku i Šibenik znala cijela Europa. I danas se naježim kada se toga sjetim.  

Rivaliteti – ‘Najvruća’ gostovanja bila su u Splitu i Zadru. Njima je valjda smetalo što se sad odjednom u Dalmaciji pojavio još jedan jaki klub. Naravno, i utakmice s Partizanom i Crvenom Zvezdom bile su za nas navijače od posebnog značaja, ali čisto iz sportskih razloga jer se tih godina, početkom osamdesetih, nije još toliko osjećao nacionalni naboj. Međutim, želim istaknuti da je za nas svaka utakmica bila važna, svaka nam je bila derbi, i praktički smo živjeli od subote do subote, dane kada su se igrale utakmice. Sve između bilo je nevažno.

Nogomet – Nogomet je tih godina bio u drugom planu, ali se s vremenom, pogotovo nakon što su Šibenski Funcuti i službeno osnovani, počelo sve više ići i na Šubićevac, pa i na vaterpolo. Naravno, i na žensku košarku, na utakmice tadašnje Revije.

Funcuti jučer, danas, sutra – Iako mislim da se onakvo navijačko ludilo u Šibeniku teško može ponoviti, uvjeren sam da će Baldekin uskoro opet gorjeti, a to će se dogoditi onog trena kada KK Šibenik, nasljednik Šibenke, uđe u prvu ligu. Jer Šibenka je bila više od kluba, bila je to institucija, simbol grada. Danas je u prvom planu nogomet i HNK Šibenik, ali Šibenčanima ne treba puno da opet ‘polude’ za košarkom i pitanje je dana kada će se Funcuti vratiti ‘kući’, tamo gdje je sve počelo.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.