Gotovo bizaran bio je vapaj bivšeg šibenskog dožupana Željka Šimunca kada je kroz jedan dnevni medij, preko pera novinarke, zavapio kako ga se partija (HDZ) odrekla, a udoban stolac dožupna zamijenio je žuljavom stolicom na burzi rada. Dožupan se potužio, a novinarka objavila kako je Šimunac, kao partijski čovjek, trebao biti ‘uhljebljen’, pa čak i nakon što je, jedino uz podršku stranke, čitava dva mandata proveo na mjestu zamjenika župana šibensko-kninskog, s plaćom od izdašnih 12 tisuća kuna, sa službenim automobilom, i svim ostalim beneficinjama koje ta funkcija nosi. U zemlji koja se gnuša na spomen podobnih i politički poželjnih, u kojoj je svaki drugi stanovnik siromašan, a čitavo gospodarstvo na koljenima, novinarka se iščuđava što je Šimunac nakon šest godina na funkciji dožupana, odjednom završio na burzi s naknadom od 1.917 kuna, a da pritom, kako navodi, nije ‘ni optužen, ni osuđen, ni za kakav kriminal, korupciju, nezakonite radnje…’.
‘ADEKVATNO ZAPOSLENJE’
Lamentirajući potom o položaju u koji je bivši dožupan, ‘kao neželjeno dijete’ doveden, postavši jednim od 362,4 tisuće nezaposlenih Hrvata, novinarka čak prenosi želju dožupana da kao inženjer prometa, dobije adekvatno radno mjesto, te ga opravdava činjenicom da je još 2012. godine svojoj stranci kazao da ga ne zanimaju nikakve izvršne funkcije. No, Željko Šimunac, unatoč svom današnjem statusu, daleko je od ostalih prosječnih Hrvata. Kao prvo, Šimunac je šest mjeseci nakon što je odstupio s mjesta dožupana, dakle sve do 12. mjeseca prošle godine, primao punu plaću s bivšeg radnog mjesta u Županiji, što mu je, sasvim sigurno, dalo prednost pred svim ostalima iz evidencije Zavoda za zapošljavanje koji nisu imali tu sreću da pola godine traže posao uz izdašna primanja što su im ih osigurali porezni obveznici. Dalje, kao nekad javna osoba, Šimunac je dobio prostor u mediju koji, nota bene, ne bi ni trznuo na jednaku ili mnogo težu priču nekog drugog građanina samo zato što je postao dio statistike Zavoda. Konačno, kako bi sve ovo bilo još bizarnije, Šimunac je u Narodnim novinama, tvrtci iz koje je otišao na dužnosničku funkciju, imao zagarantiran posao! Dan prije no što će preuzeti funkciju dožupana, Željko Šimunac s tom je državnom tvrtkom potpisao sporazum kojim mu se garantira povratak na staro radno mjesto – voditelja poslovnice kninskih Narodnih novina.
– Željko Šimunac je u Narodnim novinama d.d. bio zaposlen na mjestu poslovođe u poslovnici Knin. Dana 1. studenog 2006. godine imenovan je na dužnost zamjenika župana Šibensko-kninske županije. Dana 31. listopada 2006. godine sukladno Zakonu o obvezama i pravima državnih dužnosnika, sklopljen je Sporazum o prestanku radnog odnosa u Narodnim novinama d.d., s pravom povratka na isto radno mjesto, nakon isteka mandata – odgovorio je Bojan Vinek, voditelj Odjela korporativnih komunikacija na naš upit o ugovoru bivšeg dožupana. Iako se u njegovoj stranci o tome mnogo govorilo, Šimunac nikada nije imao pravo na otpremninu, pa istu, kaže Vinek, nije niti konzumirao. No, Šimunac je bio nezaposlen, izgleda, po vlastitoj volji.
PUSTE ŽELJE
– Željko Šimunac nije konzumirao pravo iz Sporazuma o povratku na radno mjesto poslovođe poslovnice u Kninu, pa se smatra da mu je radni odnos u Narodnim novinama prestao dana 31. listopada 2006. godine – navodi Vinek u svom odgovoru. Iz Narodnih novina nisu nam odgovorili na pitanje jesu li ugovori poput Šimunčevog, koji garantiraju radno mjesto i šest godina kasnije, normalna procedura ili devijacija u sustavu, no bilo kako bilo, ugovor je bio pravovaljan i bivši ga je dožupan mogao iskoristiti da je htio, umjesto da optužuje partiju za svoje nedaće. No, tu zapravo i leži čitav problem. Izvori navode kako je Narodne novine nisu mogle zadovoljiti Šimunčev apetit, htio je kruha pored pogače, posao voditelja Cesta Šibenik, ili adekvatno zaposlenje u ŽUC-u i Razvojnoj agenciji. Njegova upornost, izgleda, isplatila se. Župan šibensko-kninski Goran Pauk zaposlio je Šimunca na mjestu zamjenika ravnatelja županijske Razvojne agencije, baš kako je i obećao u medijima, razmećući se tako novcem poreznih obveznika. Istih onih obveznika koji u situaciji krize jedva spajaju kraj s krajem, a od svojih vlasti očekuju mnogo više od puke stranačke raspodjele fotelja uz ograničenu odgovornost prema javnom novcu.
