Domagoj Bašić i sljedeće će dvije sezone u narančastom dresu ‘terorizirati’ suparničke momčadi dalekometnim šutevima. Rođeni Zagrepčanin šibenskih korijena produžio je ovog ljeta ugovor s GKK Šibenik, na veliko zadovoljstvo navijača ‘građana’. U velikom intervjuu za Šibenski tjednik Domagoj nam je otkrio je li namjestio ‘nišanske sprave’ za novu sezonu, kakav je osjećaj igrati pred punim Baldekinom, zašto Funcute smatra najboljim navijačima u Hrvatskoj, odakle mu nadimak ‘snajper iz Mandaline’ i još puno toga.
Kako provodiš ljeto? Je li odmor aktivan ili si skroz pobjegao od košarke?
– Mogu reći da nikad nisam imao aktivniji odmor nego ovog ljeta, jer želim početak priprema dočekati u optimalnoj formi. Nakon završetka sezone desetak dana sam si priuštio baš pravo odmaranje, a onda sam nakon toga, pa sve do danas, s našim kondicijskim trenerom Filipom Mujakovićem svakodnevno radio u jednoj zagrebačkoj teretani, nadopunjavao neke nedostatke.
U Zagrebu sam bio do prije nekoliko dana, a sada sam se s djevojkom prebacio u Šibenik. Kupamo se, šetamo, tako će biti narednih desetak dana, a onda počinju, da tako kažem pripreme za pripreme.
Jesi li se zaželio košarke?
– Zaželio sam se one atmosfere na Baldekinu, tenzija i utakmica.
Osvrnimo se malo na prošlu sezonu. Kojom ocjenom bi je, od jedan do pet, ocijenio?
– S četiri i pol. Petica bi bila da smo, recimo, izborili Final four Kupa. Ali s obzirom kakvi su bili zadani ciljevi, kad rezimiramo sve, premijerna sezona u A1 ligi bila je više nego uspješna.
U prvenstvo ste krenuli sa 0-3, uslijedio je onaj veliki niz pobjeda, pa opet malo ‘klimav’ ulazak u Ligu za prvaka, da bi se na kraju sezone opet digli. Koliko su kratka klupa i umor utjecali na te amplitude?
– Umora je sigurno bilo, ali igrom slučaja, odnosno, zbog tog kraćeg rostera isplivale su neke pozitivne stvari. Naime, neki mlađi igrači, od kojih se na početku sezone nije očekivala neka velika minutaža i doprinos, tijekom sezone su se nametnuli kao potpuno konkurentni igrači, čak i u Ligi za prvaka, da o A1 ligi ne govorimo. To će nam biti jako bitno u novoj sezoni i onima iza, i to je ogroman dobitak za klub i njegovu budućnost. Istina da nam je ulazak u sezonu bio loš. Ali, drago mi je da se pokazalo da radimo s inteligentnim ljudima koji se razumiju u svoj posao. Prvi trener i njegovi pomoćnici, kao i sportski direktor, nakon tih 0-3 nisu dizali paniku, nitko nije pomislio da mi igrači ne valjamo, već se puno razgovaralo s nama na treningu, analizirali smo što treba napraviti, kako se dići. To se pokazalo pravim pristupom jer smo nakon toga vezali desetak pobjeda.
Koliko si bio zadovoljan svojim igrama?
– Mislim da o tome trebaju suditi drugi. Ali sigurno da se uvijek može bolje, iako sam osobno u globalu zadovoljan kako sam odigrao. Mislim da sam se dobro prilagodio, dobro se osjećam, atmosfera u klubu i gradu, navijači, sve je super i mogu reći da stvarno uživam u košarci koju igram zadnjih godina.
Igrač si koji se ne boji preuzeti odgovornost. U 99 posto slučajeva prošle sezone, kada je odlučivao posljednji napad, lopta je išla u tvoj ruke. Što ti se u tim trenucima mota po glavi?
– U tih pet, šest sekundi nema puno vremena za razmišljanje. Svaki put napravio bih ono što sam smatrao da je najbolje. Nekad mi je uspjelo, nekad nije. Imate igrače koji vrhunski odigraju cijelu utakmicu, ali ne žele uzeti loptu u ključnom napadu. Ja s tim nemam problema, čak me i trener Šarin u tome podržava. Dakle, u dosta slučajeva trener je odlučio da pokušam riješiti zadnji napad. I ta dva, tri napada u kojima je lopta ‘iscurila’ iz koša, bila su izrađena kako je trebalo, ali falilo je par centimetara. Dan, dva nakon toga, normalno da ti je teško zbog poraza, vrtiš po glavi taj zadnji napad, ali takav je sport. Nekad uđe, nekad ne.
Posebno teško si, čini mi se, doživio onaj promašaj u posljednjoj sekundi protiv Jollyja, u zadnjem gradskom derbiju. Sjećamo se one fotografije, pognute glave, kada si nakon promašaja odmah izjurio iz dvorane.
– Istina, doživio sam to dosta emotivno. Možda je onaj promašaj protiv Zagreba u Kupu bio još bitniji, ali ovaj me više zabolio. Baš smo htjeli dobiti tu utakmicu, iako nam zapravo nije bila rezultatski toliko bitna. Međutim, bila je zadnja pred domaćim navijačima, htjeli smo pobjedom zaključiti sezonu i još jednom razveseliti naše navijače. U tom zadnjem napadu bio sam mrtav čovjek, jedva sam stajao na nogama, jer zadnjih deset minuta igrao sam praktički sam u vanjskoj liniji. Teo je bio ozlijeđen, Mišić također. Ali, opet sam uzeo loptu, i opet je akcija bila dobro izrađena, ali nije ušlo.
Pripreme za novu sezonu počinju krajem kolovoza, iz kluba najavljuju rezultatski iskorak, momčad se još slaže. Kakva su tvoja očekivanja u novom prvenstvu?
– Smatram da možemo nastaviti uzlaznom putanjom. Korak više bila bi ABA liga, plasman na Final four Kupa, a za nešto takvo trebali bi imati potpuno podršku i sponzora i uprave, jer financije su te koje diktiraju rezultat. Ako se za to odluče, a vjerujem da je uz dva, tri pojačanja to moguće, onda nitko sretniji od nas. Dobra stvar što je za razliku od većine ostalih klubova, Šibenik uspio zadržati cijelu momčad, što govori o stabilnosti kluba. Uz ove mlade koji su godinu dana stariji i iskusniji realno je očekivati još bolje rezultate, čak ako se ne dovode niti jedan novi igrač vjerujem da možemo ponoviti rezultat od prošle sezone, a to je plasman u Ligu za prvaka. A onda je sve moguće. Mi igrači i lani smo se nadali da možemo među četiri, pa čak i među tri i sigurno ćemo s naše strane učiniti sve da razveselimo naše navijače. Želje i motiva nam ne nedostaju.
Spomenuo si mlade, nadolazeće snage. Koji od njih ti se najviše svidio, koga vidiš kao najveću nadu kluba?
– Ne bih pojedinačno nikog izdvajao. Ali, moram priznati kad sam došao na Baldekin odmah se vidjelo da su Badžim i Kalpić ogromni potencijali, što su pokazali i na terenu. Na početku sezone istaknuo se Kalpić, pa se ozlijedio, onda je zablistao Badžim, koji je svoju minutažu sjajno iskoristio. Smatram da bi i mali Radovčić u novoj sezoni mogao dobiti još veću minutažu jer također je riječ o odličnom mladom igraču, velikom potencijalu. U svakom slučaju, Šibenik se ne treba bojati za svoju budućnost.
Šut je tvoje najjače oružje, kad uđeš u seriju teško te je zadržati. Koliko radiš na svom šutu, koja je tajna tvoje preciznosti?
– Kad sam bio mlađi, u juniorima Cibone, pokojni trener Sead Žunić tjerao me da dolazim i prije i nakon škole kako bih trenirao šut. Ispucao bih na stotine lopti. I danas govorim ovim mlađim momcima, da nije problem ako neće ući, nego da postoji netko tko će te ispraviti, korigirati, da taj pokret postane mehanizam. Šut se uvijek mora održavati, opaliti nakon treninga sto, dvjesto lopti. Dakle, trening, trening i samo trening.
Zbog svojih dalekometnih šuteva prozvali su te ‘snajper iz Mandaline’. Sviđa li ti se taj nadimak i tko te tako ‘krstio’?
– U početku mi je bio malo smiješan, došao je vrlo spontano i brzo se ‘primio’. Mislim da je sve počelo kad me je tako na jednoj utakmici nazvao naš službeni spiker Milan Živković. U svakom slučaju ugodno mi je to čuti.
A odakle one ‘iz Mandaline’? Ti si zapravo rođeni Zagrepčanin, ali imaš šibenske korijene?
– Tako je. Majka mi je iz Šibenika, iz Mandaline, gdje mi i danas žive djed i baka. U Šibeniku sam kao mlađi proveo jedan dio života, posebno pamtim osam dana koje sam za vrijeme rata proveo u skloništu. Svake sam ljetne i zimske praznike volio dolaziti u Šibenik, Mandalina mi je prirasla srcu i uvijek sam navijao za šibenske klubove, odlazio na utakmice. Između ostalog bio sam s Funcutima na tribini kad je Šibenik ulazio u Goodyear ligu i maštao da jednog dana i ja zaigram pred punim Baldekinom. Kako se u sljedećim godinama Šibenka ugasila mislio sam da se to neće nikad ostvariti, ali, na sreću, prevario sam se.
Šibenski navijači, Funcuti, posebna su priča. Sigurno pričaš s kolegama iz drugih klubova, zavide li vam na takvoj podršci?
– Apsolutno! Svi se čude toj atmosferi na našim utakmicama, i domaćim i gostujućim, ne mogu vjerovati da je nešto takvo moguće u vrijeme kad je naša košarka u situaciji kakvoj jest. Naši navijači prošle su sezone iznijeli ogroman teret i nije floskula kada kažemo da su oni naš šesti igrač. U nekim utakmicama su upravo oni prevagnuli na našu stranu. Nije slučajno da smo od sedam, osam egala dobili devedeset posto njih.
Ponikao su u Ciboni, igrao tamo sve do juniorskog staža. Kako je dalje tekla tvoja karijera?
– Tadašnja Cibona bila je puno jača nego sad. Bio je stabilan euroligaš i rijetko koji junior bi se mogao priključiti treninzima prve ekipe. Stoga sam, iako su mi iz Cibone ponudili sedmogodišnji ugovor, prihvatio poziv Hermes Analitice, koja je tih godina bila vrlo jaka i ambiciozna. Sjećamo se da ih je upravo Šibenik izbacio iz NLB lige. Tamo sam proveo tri godine, a nakon toga sam prešao u Cedevitu. Kako sam prvu sezonu malo igrao u Cedeviri zamolio sam ih da me puste na posudbu u Zabok, a onda sam otišao u Dubravu u kojoj je tada igrao i Dario Šarić. Sjećam se kako smo skupa plakali nakon što smo ispali iz lige. Uslijedila je još jedna dobra sezona u Zaboku, poziv u B reprezentaciju u kojoj je sadašnji sportski direktor GKK Šibenik Zoran Kalpić bio pomoćni trener, a kojem sam se očito svidio pa me pozvao u Šibenik.
Kad si došao na Baldekin Šibenik je igrao u drugoj ligi. Jesi li pomislio da je to možda korak unazad u tvoj karijeri?
– Istina, i ja sam o tome razmišljao. Jer tada sam bio na nekom svom vrhuncu, imao sam dosta ponuda naših prvoligaša i nekih inozemnih klubova, ali Kalpić me uvjerio da se radi na jednom lijepom projektu, a kao što sam kazao, uvijek mi je bio san igrati pred punim Baldekinom, tako da sam odlučio prihvatiti poziv. I nisam požalio. Dapače, bila je to izvrsna odluka jer ovo su najljepše godine u mojoj dosadašnjoj karijeri.
Ono što je primjetno jest da među vama igračima vlada pravo zajedništvo, da ste klapa. Družite li se i izvan parketa?
– U niti jednom klubu u kojem sam igrao atmosfera nije bila ni približna kao u Šibeniku. Iako u momčadi ima jakih, ‘zeznutih’ karaktera, homogeni smo, na prvom mjestu nam je ekipa, držimo se skupa. I da, družimo i se i izvan terena. Nije tajna da volimo burno proslaviti svaku pobjedu, znamo se šaliti između sebe da pobjeđujemo samo zato da bismo nakon toga mogli feštati skupa. To naše zajedništvo vidi se na parketu.
Imaš 28 godina, kako se kaže, u najboljim si igračkim godinama. Imaš li možda želju okušati se u inozemstvu?
– Nije mi to neki prioritet, tim više što mi je u Šibeniku odlično. Dapače, ne bih imao ništa protiv da na Baldekinu i završim karijeru, da skupa rastemo, i klub i ja. (pp)
