Sv. Nikola treba biti Nacionalni muzej podvodne arheologije!

Što napraviti s tvrđavom sv. Nikole? Kome u ruke dati jedan od simbola prepoznatljivosti našeg grada i biti siguran kako će dosad potpuno neiskorišten i neprocjenjivi objekt učiniti smislenim, atraktivnim i neizostavnim dijelom turističke i, prije svega, kulturne ponude Šibenika? Treba li tvrđavu urediti, prema određenim standardima i konzervirati te napokon hordama turista, koji još uvijek i dan danas bez ikakve kontrole zadivljeno tumaraju utrobom unikatnog djela ljudskog uma, dive se jedinstvenom pogledu i našoj isto tako jedinstvenoj i nepresušnoj gluposti, napokon pošteno naplatiti ulaznicu za povratak u bogatu prošlost Šibenika, otoka i zaleđa? Ili je dati u ruke privatnom kapitalu, zadivljujuće sterilno nacrtanim projektima, sadržajima od kojih zastaje dah, realno strahujući da nam se ‘slučaj Obonjan’ ovaj put dogodi s nečim puno vrjednijim od golog kamena i borova okruženih morem? Otvorilo se zadnjih dana napokon i to pitanje, s dosta različitih mišljenja ali i jasnom vizijom kako je krajnje vrijeme da se s tvrđavom napokon nešto i napravi. A kakve sve ovo ima veze s Daliborom Martinovićem, višim kustosom i restauratorom šibenskog Muzeja, podvodnim arheologom zaslužnim za i u svjetskim razmjerima priznata otkrića brodoloma i dijelova naselja pod morem, čovjekom koji je, da ne budemo previše sitničavi, od 1965. do danas preronio gotovo cijelu Hrvatsku obalu u potrazi za fragmentima prošlosti koja je nesretnom igrom sudbine zauvijek ostala zapisana na morskim dubinama, katkad dostupnim samo iskusnim roniocima? Ima, itekako ima. Dalibor je zajedno sa svojim radnim kolegom, također kustosom u Muzeju, Željkom Krnčevićem, zagovornik ideje o prenamjeni sv. Nikole u šibenski Pomorski Muzej, muzej koji bi s vremenom dobio epitet i nacionalnog. Nerealno? Nimalo. Izvedivo? Vrlo jednostavno. A razlog? Još jednostavniji. Šibenik je grad u kojemu je zahvaljujući šibenskom kustosu arheologu Zlatku Gunjači i ekipi mladh ronilaca ondašnjeg šibenskog Kluba za podvodne aktivnosti Kornati, među kojima je bio i Martinović, rođena podmorska arheologija. Prve korake organiziranog istraživanja podmorja, proučavanja i konzerviranja katkad bolje, katkad lošije sačuvanih i izvađenih artefakata načinili su Šibenčani, a podatak kako se zbog pomanjkanja prostora veliki dio izvađenog materijala ušibenskom Muzeju nema gdje ni izložiti, te je trenutno odložen na policama, dovoljno govori u prilog ovoj inicijativi. Iako ga do zaslužene mirovine dijeli još samo godinu i pol dana, Martinović je još uvijek vrlo aktivan, i danas kao i u tinejđerskim danima znatiželjan te’kao puška’ spreman krenuti u projekt na tvrđavi sv. Nikole, koji bi i njegov doprinos pionirskim danima rađanja podmorske arheologije učinio zasluženo opipljivijim u odnosu na ovo što danas imamo. Hoćemo li i mi na kraju barem nekimakterima za života odati priznanje kakvo zaslužuju, iz prve ruke otkriti i saznati detalje i više nego zanimljivih podmorskih priča i avantura, na kraju svega, i sebe i njih i grad Šibenik učiniti ponosnim za vrijeme, trud i povijesna dosignuća spašena zaborava i u trajno nasljeđe ostavljena svima nama?

SVE JE KRENULO IZ ŠIBENIKA

-Sve je krenulo iz Šibenika – kaže Martinović.

– Za prve korake podvodnih arheoloških istraživanja u Hrvatskoj zaslužni smo mi Šibenčani i stvarno bi šteta bila da nam zbog našeg nemara zasluge preotme netko drugi. Baš zbog svih referenci koje imamo, otkrića i istraživanja prvog podmorskog arheološkog nalazišta kraj otočića Gnalić pokraj Biograda, zahvaljujući čemu smo pokojni Zlatko Gunjača, Zdenko Brusić i ja postali stalni članovi republičke ekipe za istraživanje Jadrana i sudjelovali u svim akcijama istraživanja brodoloma od Savudrije do Cavtata, pa do toga da se, da ne nabrajam sve, šibenski Muzej,uz veliku količinu vaza, lončića, posuda, pijata, sidara, topova i ostalih stvari, samo po tipologiji amfora smatra najbogatijim muzejem, čini tvrđavu sv. Nikole idealnom za pretvoriti je u Muzej podvodne arheologije.

Koji su to parametri koji tvrđavu sv. Nikole čine idealnim za Muzej podvodne arheologije?

Bez obzira na nužno saniranje tvrđave, tu će biti vječita vlaga. Vlaga je idealna za prirodan proces konzervacije arheoloških materijala i samim tim od tvrđave sv. Nikole nema boljeg mjesta za Muzej podvodne arheologije. Ne samo da je unutrašnjost zahvalna za instalaciju izložbenih eksponata već bi i cijeli gornji plato mogao biti izložbeni prostor. Uz to, sam položaj tvrđave i njezina povijest daju svemu još veći značaj. Prije 15 ili 20 godina, kolega Krnčević i ja zagovarali smo takvu ideju, s tim da je naša želja bila, a i još uvijek jeste, tvrđavu sv. Nikole pretvoriti u nacionalni Muzej podvodne arheologije kakav u Hrvatskoj još ne postoji. I po spomenutim referencama ali i po materijalu koji posjeduje Muzej, Šibenik zaslužuje jedno takvo mjesto.

Koliki je ustvari fundus materijala koji posjeduje šibenski Muzej?

Toliki da nam se dio zbog nemogućnosti depoa nalazi na nekim drugim mjestima. Primjerice, u vodičkom akvariju ima naših amfora, u Azimutu imate amfore iz našeg fundusa koje sam pronašao na Martinskoj, a i veliki dio u svjetskim razmjerima jedinstvenog pronalaska antičkog brodastarog oko dvije tisuće godina pokraj Zlarina,nalazi se na Zlarinu i baš taj lokalitet specifičan je po dosad nezabilježenom otkriću čak 17 različitih vrsta amfora. To nema niti jedan muzej. Uz ono što je trenutno vidljivo u Muzeju i ono što nam stoji na stalažama i taj bi se dio dijelom mogao vratiti. Imamo materijala, i to dosta materijala, koji bi izazvao strahovitu pažnju za podvodnu arheologiju. Također, nemjerljiv bi bio i doprinos turizmu koji bi Muzej podmorske arheologije na takvoj lokaciji imao. Ponavljam opet, tvrđava sv. Nikole je idealno mjesto i stvarno bi bila velika šteta da sada kad postoji intencija da se tvrđavi napokon odredi svrha, to ne bude baš Muzej podmorske arheologije.

ZAŠTIĆENA NALAZIŠTA

Možete li nam kazati koliko podmorskih nalazišta se nalazi u šibenskom akvatoriju i kako su zaštićena?

Malo bi i potrajalo da ih se svih sjetim ali ima ih dosta. Neka od njih su dobro istražena i u svjetskim razmjerima jako zanimljiva ali ima i mjesta na kojima smo znali pronaći hrpe razbivenih amfora pa bi bili uvjereni kako smo otkrili još jedan brodolom, a ustvari se radilo o izvađenim i opet u more bačenim amforama jer bi onima koji su ih izvadili jednostavno pukle. Kasnije smo zaključili kako se najvjerovatnije radilo o Krapljancima koji bi, vadeći spužve, naišli na nalazište amfora pa bi ih usput i izvadili ali bi im nakon nekog vremena provedenog na moru pukle. Oni nisu znali da amfore nakon stotina godina provedenih u moru ne mogu izaći na sunčevu svjetlost bez posljedica. Sol koja se uslijed vremena nakupila mora negdje izbiti i dolazi do pucanja. Njima, za razliku od nas, takve puknute nisu vrijedile i oni bi to, naravno, sve bacili natrag u more. Međutim, pooštrile su se s vremenom i kontrole, iz mora se ništa nije smjelo vaditi vani bez naše prisutnosti i vrlo često su rađene policijske racije kada bi postojala saznanja o ilegalnom vađenju. Sjećam se da je negdje ’78. ili ’79. zapljenjena najveća količina amfora, čak 87 komada. Danas su sve pozicije popisane i označene, policija ima u svojim kartama oznake arheoloških lokaliteta i postoji mala mogućnost da netko dođe, instalira se i vadi materijal što se prije i radilo, čak i noću. Sad su kazne tako rigorozne da malo kome nešto tako i pada na pamet raditi. No, u samim počecima otkrivanja arheoloških lokaliteta bilo je i situacija kada smo bili čak i blizu fizičkog obračuna jer bi naletjeli na ljude koji su mislili da im mi hoćemo oteti njihovu poziciju, a ustvari nisu znali čime se mi bavimo. Bilo je na početku dosta takvih situacija.

Kad smo već na početku, zanimljivo je to da vam je tada kao sedamnaestogodišnjaku jedno senzacionalno otkriće odredilo i životni poziv. Ljubav za ronjenjem spletom okolnosti pretvorila vas je u prvog podmorskog arheologa. Kako je došlo do toga?

Podmorska arheologija tih ’60-ih godina prošlog stoljeća bila je doslovno u povojima. Ja sam se ronjenjem bavio isključivo sa sportskog aspekta no pokojni Zlatko Gunjača već tada je imao ideju o pokretanju pravih podmorskih arheoloških istraživanja. No, kako se nije aktivno bavio ronjenjem bio je u kontaktu s nama u ronilačkom klubu i povremeno bi za njega obavili koji zaron u šibenskoj luci. Stvar koja je, kasnije se pokazalo, direktno utjecala na mene ali u isto vrijeme označila i početak podmorskih arheoloških istraživanja u Hrvatskoj, je i danas senzacionalno otkriće brodoloma s prijelaza iz 16. na 17. stoljeće kod otoka Gnalić kraj Biograda 1967. godine. Da budem precizniji, to je prvi službeni pronalazak galije. Gunjača je došao do informacije kako je na toj poziciji otkriveno bogato nalazište brodoloma. Nije trebalo puno da se sakupi ekipa i nas nekoliko iz kluba smo policijskim brodom iz Murtera krenuli prema Gnaliću. Igrom slučaja, od nas trojice koji smo krenuli u pretraživanje dna oko otoka, ostatke brodoloma sam pronašao baš ja. Nije to bilo baš jednostavno i trajalo je dosta dugo, međutim u jednom trenutku ugledao sam gomilu blještavih stvari i shvatio da sam stvarno pronašao ono što smo i došli tražiti ali nismo uopće bili sigurni da ćemo to i pronaći. Od silnog blještavila mislio sam da sam otkrio ogromne količine zlata i kad sam izronio euforično sam vikao: ‘Zlato! Zlato! Otkrili smo zlato!’ Izvadio sam nešto od svega toga nalaza na brod i po povratku u Šibenik odnijeli smo ga kod našeg zlatara Bataljaka koji nam je kazao kako se nismo obogatili jer su limene ploče i čunjevi, koje smo mu donijeli, napravljeni od mjedi. Bez obzira na sve, to je bilo toliko veliko otkriće da su novine doslovno svaki dan izvještavale o bogatom nalazištu, a i onda je bilo senzacionalističkih naslova poput: ‘Sutra vađenje zlatnih poluga’, ‘Sutra vađenje ljudskih kostiju’, ‘Sutra se vadi škrinja sa zlatom’.Događali su nam se tada i određeni propusti, zahvaljujući najprije našem neiskustvu, ali i želji da se što više stvari izvadi vani, pa nam se tako jednom prilikomotkačio top i porazbijao tko zna koliko drugih vrijednih stvari ali mi tada nismo ni znali kako se istražuje i čuva aheološko nalazište već je to bila čista euforija. Sljedeće godine istraživanja su nastavljena, okupila se još veća ekipa sastavljena i od zadarskih arheologa, uključila se i Jugoslavenska mornarica sa svojim brodovima ali ipak sve zasluge idu nama Šibenčanima, koji smo prvi otkrili lokaciju i kasnije obavljali sve zarone, pošto ni Zadar ni Biograd tada nisu imali ronioce. Danas se sav izvađeni materijal nalazi u zadarskom i biogradskom muzeju, u kojem se danas nalazi najveća zbirka s galije.

SUSTAVNO ISTRAŽIVANJE

Nakon toga odlučili ste se cijeli život posvetiti podmorskim arheološkim istraživanjima?

Gnalić je direktno odredio moj životni put i ljubav prema ronjenju pretvorio u ljubav prema istraživanju podmorskih arheoloških nalazišta. Nakon Gnalića odslužio sam vojni rok, 1971. godine zaposlio sam se u Muzeju te završio studij kemije i biologije na fakultetu u Splitu. Pošto sam bio instruktor ronjenja, Gunjaču i Brusića sam proveo kroz tečaj ronjenja tako da smo zajedno sudjelovali u svim kasnijim istraživanjima, a zahvaljujući novcu iz ministarstva krenuli sa sustavnim istraživanjem cijelog šibenskog akvatorija.

S obzirom da vas za 18 mjeseci čeka odlazak u mirovinu, postoji li netko tko će vas nasljediti na vašoj poziciju u Muzeju?

Trenutno u Muzeju ne postoji nitko, no, moja velika želja bila bi da me na ovom mjestu naslijedi moj sin koji je uz mene i zavolio ovaj posao te je na splitskoj Umjetničkoj akademiji stekao obrazovanje diplomiranog konzervatora i restauratora, a dvije godine prakse, na preporuku bivšeg ministra Jasena Mesića, poznatog povodnog arheologa, obavio u zadarskom Međunarodnom centru za podvodnu arheologiju koji je pod patronatom UNESCO-a. Uz to, bio je i dio zadarske ekipe koja je jedinstvenom laserskom metodom radila na restauraciji šibenske katedrale. Za svakog roditelja, pa tako i za mene, to je možda i najveća nagrada u životu.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.