Tekst Mate Matišića prema kojem je snimljen film napisan je prije šesnaest godina. Odluku o snimanju filma prema navedenom tekstu redatelj Vinko Brešan donio je prije tri godine, a premijerno je prikazan početkom godine. Paralelno, ali neplanirano, ‘Svećenikova djeca’ izašla su u kina baš u trenutku kada se Crkva i Vlada prepiru oko zdravstvenog odgoja u školama. Tako je novi Brešanov film postao jedan od onih filmova čija tema nikad nije bila aktualnija.
CRKVA NEMA ZAŠTO REAGIRATI
Zanimljivo je da je tekst prema kojem je nastao film ‘Svećenikova djeca’ star 16 godina ispao jako aktualan s obzirom na prašinu koja se digla zbog uvođenja ‘Zdravstvenog odgoja’ u škole diljem Hrvatske. Pomaže li to ili odmaže filmu? Je li možda Crkva reagirala na bilo koji način na vaš film?
Imam nešto godina, a život u Hrvatskoj me još uvijek može iznenaditi. Radim komediju o tome kako jedan svećenik ‘buši’ kondome ne bi li povećao natalitet i mislio sam da sam u opasnosti da me netko optuži da sam banalan, da je odnos prema kondomu marginalan problem, a najednom kondom preko teme ‘Zdravstvenog odgoja’ postaje problem broj jedan u Hrvatskoj. Ne znam pomaže li to filmu ili ne, ali siguran sam da svađa Vlade i Crkve povećava interes medija za film. Nekome to može izgledati kao da sam dnevnopolitičan. Naravno da film nema veze s dnevnom politikom i nije film samo o bušenju kondoma. To govori i činjenica da je dramski tekst star 16 godina, a da sam se ja odlučio raditi film prije tri godine. Što se tiče drugog pitanja, osobno ne vjerujem da će Crkva reagirati jer ne vidim ni razlog da reagira. Za početak, i ja i film ‘Svećenikova djeca’ presitni smo da bismo ušli u fokus crkvenih krugova. Kao drugo, u filmovima je svašta moguće. U filmovima ljudi lete, pa što ne bi u filmu neki svećenik bušio kondome?!
Morate priznati da između vas i otoka ima nekakva tajna veza. Htjeli ili ne, snimanje vaših filmova uvijek se nekako odigra na nekom od naših otoka.
Radnje moja tri filma (‘Kako je počeo rat na mom otoku’, ‘Maršal’ i ‘Svećenikova djeca’) zbivaju se na otoku, ali sama snimanja ne. ‘Otok’ sam snimao u šibenskom kanalu, a ‘Maršala’ u Istri. ‘Svećenikova djeca’, zapravo, moj su prvi film koji sam zaista snimao na otoku. Veseli me što sam snimao u šibenskoj županiji, na otoku Prviću, u Šepurinama i što mi je producent to omogućio jer kad sam vidio Šepurine rekao sam: ‘Tu ili nigdje’. Šepurine su predivno mjesto čiji centar nije nagrđen betonom već dominira kamen koji je za mene pravi znak Dalmacije. S druge strane, radnja filma ne kopnu ne bi bila moguća. Tko u nekom gradu može kontrolirati kompletnu prodaju kondoma kad znamo da u gradu postoje stotine kioska. Na otoku postoji samo jedan i onaj koji kontrolira taj jedan kiosk zapravo kontrolira kontracepciju na otoku.
Film ‘Svećenikova djeca’ obilježio je prijelaz iz 2012. u 2013. godinu. Zajedno s filmom – ‘Sonja i bik’ koji je, također, sniman u dalmatinskom ozračju i također je komedija. Oba su naslova već na početku zabilježila golem uspjeh kod publike koja ih je pogledala u to vrijeme – znači li to da žanr, nazovimo ga komedijom dalmatinskog podneblja, najbolje prolazi kod publike širom Hrvatske?
Dalmatinci imaju specifičn stil humora koji može biti prepoznatljiv u svim dijelovima Hrvatske. Iskustvo stranih festivala govori mi da taj humor može biti prepoznat svuda jer je zapravo istovremeno i lokalan i univerzalan. Na ‘Maršalu’ se smijala publika i u Južnoj Koreji. Možda i zato jer su im elementi komunizma poznati iz Sjeverne Koreje.
Namjeravate li film prijaviti na domaće ili međunarodne filmske festivale? Ako da, imate li već neke u planu, odnosno jeste li već negdje pozvani? Nadate li se kakvim nagradama, budući da mnogi naveliko hvale, na primjer, Krešimira Mikića i njegovu izvedbu?
Filmovi se ne snimaju zbog festivala i nagrada. Festivali i nagrade samo su dio promocije filma. Imam to pravo reći jer moji filmovi imaju oko 20 međunarodnih nagrada i isto toliko domaćih. ‘Svećenikovu djecu’ završio sam nekoliko dana prije premijere. Hoće li festivali prepoznati ‘Svećenikovu djecu’ kao ‘festivalsku robu’ ili ne – to ćemo vidjeti u idućih nekoliko mjeseci. Što se tiče Krešimira Mikića, ja sam već rekao da imam sreće što živim u njegovom periodu, u vremenu kad je on aktivan jer glumaca takvog talenta nema mnogo u svijetu. Tko mi ne vjeruje nek’ pogleda film.
PROSTOR KOJI ŠIBENIK ZASLUŽUJE
Kakvu poziciju drži hrvatski film na europskoj sceni? Evo, zadnjih dana u Parizu se održava Festival Hrvatske i u sklopu jednog od programa predstavljeni su i hrvatski filmovi. Prema pojedinim komentarima mnogi su bili iznenađeni viđenim.
Previše sam bio okupiran završetkom ‘Svećenikove djece’ da bih mogao komentirati reakcije iz Francuske. Znam da postoji čitav niz hrvatskih filmova koji svojom kvalitetom nimalo ne zaostaju za svjetskom produkcijom. Naš glavni problem je što se teško namećemo našim naslovima.
Jedna od vječnih tema kada razgovaramo o Šibeniku i filmskoj industriji jest potencijal koji cijela Šibensko–kninska županija ima kao ‘poligon’ za snimanje filmova, tv-serija i slično, a koji se ne koristi. Vjerujete li da ima nade po tom pitanju, odnosno da još uvijek vrijedi voditi razgovore na tu temu?
Snimao sam ‘Svećenikovu djecu’ u svojoj županiji. Jasmila Žbanić će uskoro početi snimati svoj novi film u Šibeniku, TV serija ‘Loza’ tu je snimana (na Zlarinu). Sve to govori da je Šibensko-kninska županija izuzetno prisutna u filmskoj i TV produkciji. Problem je što je produkcija u Hrvatskoj premala da bi Šibenik zauzeo prostor koji svojim lokacijama zaslužuje. Zato je potrebno promovirati naše lokacije za strane produkcije. I tu je potrebna suradnja Županije i Hrvatskog audiovizualnog centra.
