U 17 godina na šibenskom području poginulo 396 osoba

Svake tri minute u prometnoj nesreći u svijetu pogine jedno dijete, svakoga dana na isti tragičan način život izgubi 3.500 ljudi. Od stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske, dakle od 1991. godine do danas na cestama je stradalo 14.700 osoba, čitav jedan grad veličine Poreča ili Samobora. Broj poginulih i ozlijeđenih na cestama premašio je broj žrtava Domovinskog rata. Taj broj, na nesreću, svakodnevno raste. Ni u Šibensko-kninskoj županiji nije bolje. Crna statistika govori da je u proteklih 17 godina otkako PU šibensko-kninska vodi statistiku na cestama život izgubilo 396 osoba. Samo prošle godine u 1.004 prometne nesreće život je izgubilo osamnaest osoba, 113 je teško, a 418 osoba je lakše ozlijeđeno. Ove godine crna statistika mnogo je gora. U prvih deset mjeseci u 687 prometnih nesreća poginulo je 20 osoba, 116 osoba je teško, a 298 ih je lakše ozlijeđeno. Među poginulima u posljednjih deset godina bilo je čak 12 maloljetnih osoba i djece. Međutim, statistika neće otkriti koliko se počinitelja prometnih nesreća našlo u zatvoru, koliko je života stvarno uništeno, koliko se obitelji raspalo, koliko boli osjećaju supružnici, roditelji, prijatelji stradalih. Statistika neće otkriti koliko će biti potrebno rehabilitacije osobama koje su se našle na putu pijanom, agresivnom vozaču koji je prekomjerno stiskao papučicu gasa, kao niti hoće li zbog njegova neodgovornog čina imati doživotne posljedice. Ovim problemom bavi se Udruga obitelji osoba stradalih u prometu. U proteklih šest godina njihovu pomoć je zatražilo više od 500 obitelji iz cijele Hrvatske, od toga čak više od 30 s područja grada Šibenika i okolice.

PUNI BOLI

– Kad se dogodi tragedija, prepušteni ste sami sebi, mjesecima normalno ne razmišljate. Često vijest o pogibelji svog najmilijeg saznate preko radija ili televizije, odnosno prije nego službena osoba dođe do vas. U tom trenutku šoka nemate Hitnu medicinsku pomoć, niti liječnika, a kamoli psihologa. Bešćutni odvjetnici kao lešinari zovu, ne biraju sat, ni dan pa se događa da pozivi stižu i za vrijeme sprovoda, bore se za posao i zloupotrebljavaju našu slabost, našu nemogućnost razmišljanja. Sve to samo je dio agonije koju roditelji prolaze kad neko od njihovih najmilijih pogine – priča nam Nebojša Čelica, predsjednik Udruge i otac mlade Puljanke koja je prije nekolikog godina smrtno stradala na pješačkom prijelazu u Zagrebu. Kao drugi veliki problem Čelica navodi preblage kazne za počinitelje prometnih nesreća, tvrdi da u 90 posto slučajeva vozač koji je usmrtio nekoga na cesti ne ode u zatvor te slobodno i dalje vozi hrvatskim cestama.

– Najveći uzrok nasilne smrti u RH nije ubojstvo niti kriminal, već promet! Ni u novom kaznenom zakonu obitelj poginulog nema pravo žalbe na presudu, stoga od Vlade RH tražimo da se to promjeni. Osim što su nam upropastili budućnost, što nismo dobili moralnu satisfakciju, osjećamo se izigrano, jer se tim vozačima ne sudi za gubitak života, nanesenu bol. Ukratko, nismo zadovoljni sudskom praksom – dodaje Čelica. Tvrdi da je većina sudaca potpuno neadekvatna za vođenje postupaka iz problematike prometa sa smrtnim posljedicama te da nema elementarno znanje o prometu, a i početak sudskog procesa čeka se dugo (do godinu i pol dana).

PREDUGI SUDSKI PROCESI

– Nas to baca u očaj i agoniju. Nije nam jasno zašto se na tu prometnu pošast u hrvatskom pravosuđu gleda toliko blagonaklono. Sudski procesi traju po pet, šest, sedam godina, a u pojedinim slučajevima se izmjeni i po isto toliko sudaca. Nije nam jasno zašto se štite prometni kriminalci. Koliko vrijedi ljudski život u očima sudaca? Samo u 10 posto slučajeva osoba koja je ubila nekoga na cesti bude stvarno osuđena kaznom zatvora i to onom minimalnom od godine dana, ostali budu osuđeni uvjetnom kaznom i ostaju na slobodi – zaključuje Nebojša Čelica. Proceduralne greške su svakodnevnica (od uviđaja, neadekvatnog izuzimanja i čuvanja dokaznom materijala, nestručno sastavljenih očevida, vještačenja), a vraćanje vozačke dozvole onome tko ‘ubije’ čovjeka normalna je pojava.

– Koliko ljudi moraš ubiti da bi ti se trajno oduzela vozačka dozvola? Ne odustajemo od zahtijeva da se osobama koje su po drugi put nekoga usmrtili na cesti trajno oduzme dozvola, da se uvede bolja edukacija o sigurnosti prometa u vrtićima i školama, jer hrvatski vozači, nažalost, nemaju niti osnovnu prometnu kulturu. Poligon bi u autoškola trebao biti obvezan i besplatan, a novčane kazne za prometne prekršaje mnogo veće – zaključuje predsjednik Udruge.

Osnujte šibensku udrugu za pomoć!

Kad sam izgubio brata osjećao sam se kao da sam izgubio mali prst, ali kad sam izgubio sina, od života mi je ostao samo mali prst. Sve je stao, trebaš normalno funkcionirati, ali jednostavno ne možeš. Društvo nema razumijevanja, pomoći ne možeš dobiti od institucija, crkve, škole, a moraš nastaviti živjeti. Mlađa kćer Nina je baš u to vrijeme krenula u prvi razred osnovne škole, trebaš joj pomoći, ali ti to jednostavno ne možeš. Pretvaraš se u živu sjenu, osobu koja bi trebala krenuti naprijed, ali ne znaš kako – priča nam Milivoj Jurić Gulin, koji je 22. rujna 2007. godine u teškoj prometnoj nesreći kod Vodica izgubio sina Marka (21). U kuhinji obiteljske kuće na Brodarici već pet godina gori svijeća, obitelj još uvijek čeka odgovore na svoja pitanja. Slučaj je na sudu, a ostali sudionici nesreće šute.

– Još se nisam pomirila s činjenicom da Marka nema, još ga očekujem na vratima, kako će ući i reći: ‘Majko, šta ima’. Jedna strana mene govori da se moram boriti za dijete koje imam, drugi dio viče: ‘sve to nije istina’. Pet godina pokušavam saznati što se dogodilo kobne večeri, ali odgovor do danas nisam dobila – s puno emocija otkriva Vesna Jurić Gulin.

SVJEDOCI ŠUTE

Podsjetimo, Marko je poginuo 22. rujna 2007. godine u prevrtanju Seat Ibize na Jadranskoj magistrali kod Vodica. Automobilom kojem je odavno istekao tehnički pregled i koji je imao četiri različite automobilske gume upravljao je maloljetnik bez položenog vozačkog ispita. U automobilu je bilo troje mladića, poginuo je samo Marko, ali ostala dvojica mladića do danas roditeljima poginulog nisu objasnili što se dogodilo.

– Majkama i očevima želim poručiti da se prometne nesreće mogu spriječiti, samo treba razgovarati s djecom i to uvijek, bez obzira koliko smo opterećeni. Što je više složnih obitelji, bit će manje nesreća s poginulima. Svim obiteljima koje su izgubile sina, kćer, ili drugog bliskog člana obitelji treba psihološka pomoć. Stoga, molim nadležne da osnuju Udrugu za pomoć u Šibeniku i pomognu nam, jer mi nemamo snage. Trebaju nam grupne terapije jer jedino osobe koje su prošle slične traume mogu znati kako nam je. Mi si međusobno možemo pomoći – navodi Vesna Jurić Gulin. Oboje roditelja ističu kako nije normalno da roditelj pokopa svoje dijete i da su procesi resocijalizacije dugotrajni, a često i neuspješni. 

– Ako kriminalac ima pravo na pomoć i tretmane koji ga  pripremaju na povratak u normalni život, zašto to ne bi imale obitelji osoba stradalih u prometu – zaključuje obitelj Jurić Gulin.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.