U bocama uhvaćen potrošački mentalitet s kraja 19. stoljeća

Staklo je nekad bilo iznimno vrijedna sirovina, no kada se u drugoj polovici 20. stoljeća krenulo u njegovu masovnu proizvodnju, izgubilo je na vrijednosti, pa danas malo tko čuva industrijsku staklenu ambalažu. Jedan d tih rijetkih baštinika staklene i keramičke građe je strastveni kolekcionar Ivan Kalauz iz Šibenika. Strast prema ovom neobičnom hobiju, javila se, kaže, prije trideset godina, dok je roneći pretraživao tribunjsko podmorje.

DUH PROŠLOSTI

– Pivska boca ‘birra sportilo’ iz 1920. godine bila je staklena ljepotica koju sam izronio nedaleko od otoka Logoruna. Neobičnost crvenog, mjehurićima ispunjenog stakla jednostavno me očarala. Poslije sam pretraživanjem poznatih sidrišta austrougarskih, talijanskih i jugoslavenskih vojnih, trgovačkih ili putničkih brodica pronašao na stotine starih staklenih boca. Sakupio sam oko 800 eksponata. To istraživanje me doslovno opilo! Najveća vrijednost je u tome što svi ti pronađeni eksponati odražavaju duh života prošlih vremena, oslikavaju svakodnevnicu naših djedova i baka ili oživljavaju davno zaboravljene uspomene – priča Kalauz, pokazujući jedinstvene primjere nekadašnje potrošne ambalaže.

Iz kartonskih kutija počeo je vaditi na desetke kristalnih i murano boca nekadašnjih pića, parfema i lijekova s urezanim natpisima ‘Gordon’s dry gin’, ‘pivo Julio Mahler-Giakovo’, ‘Tree rum’ ili još popularniji ‘Maraschino’, liker nekadašnje zadarske firme Luxardo Zara, koji je s naših prostora naručivao i sam Napoleon.

– Kako je našim starima bilo skupo uvoziti boce iz Venecije, oni su doveli stručnjake iz Italije, nekoliko obitelji koje su se bavile samo proizvodnjom stakla i koje su na našim prostorima proizvodile jedinstvenu staklenu ambalažu. Tu ambalažu je koristio i Girolamo Luxardo, najistaknutiji proizvođač alkoholnih pića u 19. i 20. stoljeću u Hrvatskoj – otkriva Kalauz.

Stakleni i keramički izlošci, njih više od 450 komada, potječu najviše s kraja 19. stoljeća, a svjedoče o potrošačkom mentalitetu, dizajnerskim dometima i tržišnoj kulturi ovog kraja, te su dokaz da Dalmacija nije nimalo zaostajala za najvećim središtima tadašnje Europe.

– Najzanimljiviji su keramički čupići iz kojih su naši stari pili rakiju. Takva boca zadržavala bi hladnoću i nekoliko sati nakon što je piće bilo servirano. Pronašao sam i mnogo oblih i pletivom zaštićenih boca, doduše pletivo je uglavnom bilo gnjilo, ali boce zato očuvane. To je bila ambalaža u kojoj se servirao rum za mornare. Dakako, kako bi se ovi zimi ugrijali – rekao je Kalaluz.

MURANO STAKLO

Posebno ga privlači podmorje oko Dugog otoka kraj Zadra gdje su početkom prošlog stoljeća u brodolomu nestala dva trgovačka broda. Jedan je prevozio ambalažu od murano stakla, a drugi flaširano crno i bijelo vino.

– Sanduci staklenog zlata leže negdje na oko 70 metara dubine i čekaju samo mene – mašta Kalauz.

Osim zanimljive staklene i keramičke ambalaže za alkoholna i bezalkoholna pića, poput male boce Coca cole iz 1944., Ivan je sakupio i 200 staklenih bočica za parfeme i 100 boca za lijekove.

– Najstarija bočica ima 200. godina i iz nje se još osjeća opojni miris finog francuskog parfema, ali mene su se posebno dojmile male bočice za lijekove. Zbog njih sam morao doslovno putovati u Drniš. Kopao sam lopatom po smeću, među kojim se krilo stotinjak malenih bočica dr. Pazinija – otkriva Kalauz.

Niti jedan od eksponata, nažalost, nije dostupan javnosti. Šibenski kolekcionar ima volju sve lijepe primjerke izložiti građanima, samo nema gdje.

– U moj muzej može ući sve stakleno. Ukoliko Turistička zajednica ili netko drugi ima volju pozabaviti se mojim eksponatima, spreman sam ih posuditi – poručuje ovaj strastveni kolekcionar boca. Muzej stare ambalaže danas imaju San Francisco, Heidelberg i Glochester, a nema razloga da se tom društvu jednog dana ne priključi i Šibenik.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.