U ‘sređenoj’ državi pisali bismo o lijepim stvarima i bili bismo uspješni

Momci iz benda Postolar Tripper ovog su se ljeta, kako sami kažu, dobro naradili, a samo su u Šibensko–kninskoj županiji nastupili tri – četiri puta, odnosno dovoljno puta da ih se proglasi debitantima godine (bilo je to na ovogodišnjem Festivalu dalmatinske šansone, gdje su nastupili sa splitskim bendom Libar). Ovu će godinu diskografija pamtiti kao godinu kada je Postolar Tripper izdao album ‘Čujem ja, netko šuti’, a na kojem svaka pjesma obrađuje drugu socijalnu temu. Ipak, i Dabi i Davor, obojica frontmeni, reći će kako o bendu, odnosno o sebi ne razmišljaju kao o kroničarima hrvatskog društva.

PISALI BISMO O LJUBAVI

Možemo li za vas reći, barem što se tiče ovog zadnjeg albuma, da ste svojevrsni kroničari hrvatskog društva jer gotovo svaka od pjesama s albuma ‘Čujem ja, netko šuti’ nosi aktualnu društvenu temu?

Dabi: Nemam pojma. U svakom slučaju, kad radimo pjesme ne postavljamo se kao kroničari ili kritičari, kako god hoćeš. Jednostavno, živimo ovdje i sva ta sranja utječu na nas kao osobe bez obzira na sve, pa se valjda i to provuče kroz tekstove i glazbu.

Tematika koja prožima gotovo sve vaše tekstove, ali i tekstove više ili manje srodnih bendova poput TBF-a ili ST!llnessa, navodi na zaključak da nam u državi nije nešto trulo vi ne biste imali o čemu pisati, tj. pjevati. O čemu biste onda pisali?

Davor: Onda bismo, vjerojatno, pisali samo o ljubavi.

Dabi: Tada bismo pisali o ljepšim stvarima i, vjerojatno, bismo imali više uspjeha u ovom što radimo jer bi ljudi bili sretniji, veseliji, imali bi više love i više njih bi moglo doći na koncerte.

No, i ovako ste kupili publiku, s obzirom da sam na nekoliko mjesta na internetu pročitala kako se vaš zadnji studijski uradak opisuje kao najbolji domaći album u ovoj godini.

Dabi: Prvi put čujem.

Davor: Jednostavno puštamo da sve ide svojim tokom. Uživamo u svakom danu, svakom trenutku te glazbe i svega ostalog. Zanimljivo je da smo svirali svugdje. Ljeto nam je bilo ‘krcato’ svirki i gdje god smo svirali imali smo svoju publiku. Stvarno, puštamo da se stvari događaju. Nemamo nikakva očekivanja jer ona obično vode do razočaranja, pa se bolje prepustiti, otvoriti se za sve što će doći. Sve se samo od sebe posloži. Valjda je to krug života.

Dabi: Postolar je bend koji se dogodio. Što bi rekao Milanović (Zoran Milanović, predsjednik Vlade RH, op.a), mi smo slučajni bend, ali barem nismo bend slučaj. No, mogli bismo postati. Nismo osnovali bend s namjerom, jednostavno se dogodio u nekom trenutku. Davor i ja smo već prije svirali, onda smo, kako je on rekao, pustili da sve ide svojim tokom i sad smo tu. Ne pokušavamo ništa usmjeravati. Neka sve teče prema svom ušću.

Prošlu ste godinu završili inozemnim nastupom. U Francuskoj, ako se ne varam. Imate li već sad kakve planove za kraj ove godine?

Davor: Već na početku ljeta imali smo dogovorene svirke i sad ćemo u devetom mjesecu zaključiti tu ljetnu priču, a trebali bismo ‘izaći’ i s novim datumima. Prije smo sami dogovarali svirke i uvjete, a sad kako imamo menadžera, on brine o tome. Mi se samo poveselimo datumu i mjestu gdje idemo svirati. Svjesni smo da će deveti mjesec biti ‘slabiji’ i tako do polovice listopada, ali onda bi trebalo krenuti.

Dabi: U planu nam je, odnosno voljeli bismo se ‘probiti’ u regiju pa da sviramo u Srbiji i Sloveniji. U Bosni i Hercegovini smo već svirali, ali teško nam je uskladiti standarde s njima.

U kojem smislu?

Dabi: Zbog postojećih cijena goriva i cestarine na autocestama događa se da, kad idemo tamo svirati, ostanemo u minusu. Ne želimo ići u Beograd svirati za dvadeset ljudi i biti u minusu. Želimo se predstaviti što većem broju ljudi, ako već idemo tamo. A nije baš ni da sami ‘plivamo u novcu’, pa da si možemo priuštiti da na put idemo o svom trošku.

JEDAN KONCERT GODIŠNJE

Eto nešto o čemu, vjerojatno, malo tko razmišlja, a to su loše ekonomske prilike i kako one utječu na razvoj regionalne scene.

Davor: Sigurno da utječu, kako ne. To je jasno kad malo pogledaš današnje koncerte, čak i one velike, i koliko ih zapravo ljudi posjećuje. Koncerti se otkazuju zbog nedovoljno prodanih ulaznica jer ljudi nemaju novca. Danas ljudi koji vole glazbu godišnje mogu otići na jedan koncert. Prije su mogli na tri – četiri…

Dabi: I ne samo to. Svi mi imamo redovne poslove.

Prethodno ste spomenuli radno ljeto, ali i to da niste pri novcu. Znači li to da organizatori ne plaćaju ili…?

Davor: Plaćaju, ali nas je sedmorica u bendu. Nismo pri ‘parama’ jer svatko od nas ima i troškove doma. Na poslovima koje radimo plaće nisu direktorske. Moramo i mi nekako preživjeti.

Dabi: A nismo ni skup bend, pa kad to podijeliš na sedam dijelova…

Davor: Ovo što zaradimo s bendom dođe nam kao džeparac.

Dabi: Ono što zaradiš na jednom koncertu, potrošiš na sljedećem ili platiš neke račune. No, sve da stanje i ostane ovako, a da sviramo, nama je opet dobro. Bili bismo zadovoljni. Lijepo bi bilo živjeti od glazbe, ali živimo u stvarnosti. Izlazimo na stage i pravimo se da smo zvijezde tih sat i pol, onda se vratimo u normalu doma, zbrajamo račune i mislimo – kako ćemo ih platiti.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.