Ugasila se stara zlarinska škola

‘Nakon 170 godina opismenjavanja i prosvjećivanja, uništivši i zadnjeg nepismenjaka podučivši ga da čita i piše, ugasila se u Zlarinu pučka škola, nekoć luča prosvjete i napretka’, izvijestili su na stranicama Turističke zajednice grada Šibenika. Članak objavljen na web stranicama zlarinskog TZ-a potpisuje hrvatski novinar i književnik Mladen Bjažić, a mi ga prenosimo u cijelosti:

Nije zbog zgrade, niti zbog manjka učitelja, ni zato što netko, poput glavara ronde i glavara sela koji 1846. godine okrivljeni za iskazivanje ‘stalne averzije prema postojanju škole u Zlarinu’, nego jednostavno zato što na ovom našem lijepom i plemenitom školju nema djece koja bi polazila školu.

Možda bi ih i bilo da ne moraju u vrtić, u glazbenu ili plesnu školu, u igraonicu u Šibeniku. Vrijeme nosi svoje. Od grada s 200 žitelja u 19. stoljeću, postali smo u 21. naselje s dvjestotinjak ljudi. Te 1845. godine u Zlarinu je osim žitelja, bio i jedan konj, 200 magaraca, 600 ovaca i 20 svinja. Sad nemamo nijednog tovara ili bilo kakve stoke, osim dvije Joškove koze.

Izgubili smo općinu, lučku kapetaniju, carinsku postaju, oružničku stanicu, financijsku policiju, pomorsko-sanitarni ured, čak i ribarnicu, a sada i školu koja nas je 170 godina podučavala i prosvjetljivala. I kad nismo imali školu bili smo pismeni i ponosni smo što smo još u Srednjem vijeku, 1456.godine, na starom zlarinskom hrvatskom jeziku, pod mletačkom upravom, napisali Matrikulu bratovščine Gospe od Rašelje, jedinstvena pravila o ponašanju bratima i svake pomoći potrebitima. Sve je to lijepo, ali škola je znak života.

zlarin skola

Selimo se već stoljećima, najviše zadnjih šezdesetak godina, u Šibenik. Split, Rijeku, Zagreb i sve zemlje svijeta, jer se od mora i malo škrte zemlje ne može, nažalost, živjeti. Nitko nikad, osim nekoć stolarije i električne centrale Jerka Alfiera, nije ni lipe uložio u razvoj. Gdje nema posla, nema ni života, a gdje se ne živi ne može biti ni djece. Očekivali smo od nekih koji su obećavali, ali nikad ništa napravili u korist mjesta, razvoj otoka i omogućavanje života na otoku koji gosti koji ga jednom posjete nazivaju rajskim i vraćaju mu se, iako iz godine u godinu nazaduje, unatoč novim zgradama novih zaljubljenika u njegovu zelenu ljepotu, čisto more, mir i najljepši zalaz sunca.

Posljednji đaci, dvoje Celića, a da nije njih ne bi ni dosad škola trajala, odlaze u peti razred u Šibenik, a s njima i njihova vrijedna učiteljica, koja je godinama zbog pet, četiri, tri, pa i dva učenika dolazila svaki dan i pripremala ih za život. Draga učiteljice, Marijana Rajčić, zavidimo vašim novim učenicima u Šibeniku, željno očekujući vaš povratak.

IZ POVIJESTI ZLARINSKE ŠKOLE

Godine 1909. pučka škola u Zlarinu ima dva učitelja. Zlarinjani su posvuda traženi pomorci,ali ne mogu sticati kvalifikacije, jer nemaju da žive u gradovima gdje postoje pomorske škole. Predlaže se osnivanje ‘pripravničkog tečaja nautičke škole’ u Zlarinu. Zemaljski odbor kraljevine Dalmacije pristaje na to i predlaže Pokrajinskom školskom vijeću da se tečaj ustroji u Zlarinu ‘smatrajući da je to mjesto baš podesno za takvu školu’.

Grupa hrvatskih poslanika u Dalmatinskom saboru postavila je na vladu traženje: ‘Zlarin je ubavo primorsko mjesto koje dava veliki broj inteligentnih, vrstnih i radišnih pomoraca. Ima ih skoro na svakom parobrodu gdje pošteno, ali krvavo zaslužuju svoj kruh. Nego tim vrijednim pomorcima nije pružena mogućnost, da steknu kod kuće primjerenu strukovnu naobrazbu. U Zlarinu bi trebalo kao svakdanji kruh da se ustanovi stručni pomorski tečaj, koji bi bio dobro i s velikim uspjehom posjećivan…’

TO – navodi dalje Bernard Stulli u svojoj Povijesti Zlarina – nisu bili za austrijsku vlast mjerodavni razlozi, već se ona zbog opće nebrige za dalmatinsko gospodarstvo oglušila i o ovaj zahtjev sa Zlarina. Umjesto odobrenja pomorskog tečaja Općina je zlarinska primila 24.06.1909. obavijest kako je cesar i kralj iz Beča odobrio da novi ‘muo’ što se gradi u Zlarinu bude „na uspomenu previšnje 60-godišnjice vladanja prozvan po previšnjem imenu

Sad, ne citirajući više Stullija, moram reći da je tako i velebna, nikad dovršena palača u Tabarićevoj ulici, koju su u svrhu pomorskog tečaja i buduće pomorske škole gradila braća Alfier, ostala kao vječan spomenik nebrige svih vlasti za Zlarin.

Mi je Zlarinjani i danas, kao i sve ruševine kuća bez krova, zovemo fabrika. Biti će zato ‘ča su nan ga fabrikal’ ne učinivši ništa u korist mista. Tom neuspjelom tečaju i osnovi za srednju školu prethodilo je osnivanje pučke škole 1843.godine. Prije toga prvi koji su opismenjavali djecu i puk bili su naši popovi glagoljaši.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.