URBANE LEGENDE: Na dnu jezera caruju svemirski brodovi, zmajevi, vještice…

Stajali smo nasred ceste, dok smo pogledom tražili istaknuti putokaz prema najvećem čudu na ovim prostorima. Nalazimo se na poluotoku Gradina, kraj Rogoznice, tridesetak kilometara jugoistočno od Šibenika, gdje se nalazi rijedak prirodni fenomen – morsko jezero Zmajevo oko. No, staza prema jezeru nigdje nije bila istaknuta. U blizini lokalne marine, ništa nije slutilo da se samo nekoliko koraka dalje nalazi prirodni misterij, koji desetljećima fascinira znanstvenike mijenama i specifičnostima. Već sam pojam morskog jezera zvuči kao oksimoron, no priroda je uspješno organizirala stvari i ustrojila savršen poredak. Nakon desetak metara prijeđenog šljunka, odmah iza ugla, komadić biserno-plavog mora okružen visokim stijenama i raslinjem ukazao se ispred nas. Nismo bili jedini gosti – nekolicina kupača veselo se brčkala u jezeru, vjerojatno uopće ne sluteći njegovu ambivalentnu prirodu.  O tome više znaju starosjedioci, koji uz Zmajevo oko zbog njegove ćudljivosti vežu različite priče. Jednu legendu, te jednu stvarnu dogodovštinu, ispričala je prije gotovo 65 godina novinaru tada 17-godišnja Tonka Bilijaković, čila Rogozničanka koju je, tragajući za lokalnim legendama, kolega zatekao dok se vraćala s banje. Bilo je to 1946. godine, nakon II. Svjetskog rata. Danas 84-godišnja Tonka, živog je pogleda i uma. Detaljno se sjeća susreta s novinarom i legende koja započinje klasično. Nekoć davno, tri brata na mjestu jezera imala su polje. Jedan od braće je bio slijep, a kada je došlo vrijeme da se dijeli zemlja, braći je nakon diobe rekao:

– Ako ste pošteno podijelili, neka vam Bog da zdravlja, ako niste, neka vas zemlja proguta – prepričava legendu naša sugovornica.

Kako braća nisu pravedno podijelila zemlju, otvorio se vulkan, urušila se zemlja. Kasnije se vjerovalo da u vulkanu živi zmaj. No, idući događaj, kojem je Tonka svjedočila kao 13-godišnjakinja slikovitošću nadmašuje svaku legendu.

JEZERO UZAVRELO I PODIVLJALO

– Ja i moje dvije prijateljice čuvale smo ovce kod Mikine vrtlače. Bila je veljača, izule bi postoli i toćale noge u kantunu. Tamo bi se nakupilo, bilo puno šabul (sitne ribe op.a.), onda su moji napravili onu malu kesicu, lovili i frigali. Bilo je već dvi ure, mi se ustali, počelo sunce zalaziti, dolaziti hladnije. Krenuli smo kupiti ovce raštrkane okolo – prisjeća se Tonka.

– Kada u nika doba, strašna fuka se čula! Strašno se čula ta nika grmljavina iznutra i kada smo pogledali ovako, to je doli sama pjena bila. Mi se pristrašili i utekli smo vamo, niz strmo se izlilo, u more se izlilo jezero, kako je voda uskuhala, to je bilo  1942. godine. Išli smo utabanim putem, a poslin je i vojska kopala put. Mi došli doli, kada ono vani jegulje, sve poizbacalo vani. Toliko je bilo gusto da nisu mogle potoniti, toliko je smrdilo, uf! A mi dica ko dica, znatiželjna, onda smo provali poslin drvom koliko je duboko, nami je to bilo sve interesantno. Bilo je kornjača, velikih riba, ali sve su uginile. Onda je to odjedanput spalo doli, onako kako je god izbacilo – govori Tonka i dodaje kako ni njen otac nije zapamtio da je Zmajevo oko ikad uskuhalo i podiglo se toliko da bi se prelilo u more.

– Moj otac bi uhvatio žive ciple, onda bi ih odnili u jezero. Tamo bi stajali godinu dana, a onda bi ih opet lovili. Ogromni su bili, narasli bi jer je bilo puno šagule, male ribe. Bacali su udice, lovili jegulje – naviru Tonki obiteljske uspomene. Kaže kako je prelijevanje Zmajevog oka ostao nerazjašnjeni fenomen do danas.

– Još se mislilo, da se u jezero uvalila ovca, kada bi krepala izašla bi kraj jazi, kod pošte, di se riba lovila, tamo bi ovca isplivala kasnije – govori Tonka.

SVEMIRSKI BRODOVI, ZMAJEVI I VJEŠTICE

Pola stoljeća kasnije, mrtva ovca pretvorila se u svemirski brod. Zaljubljenici u znanstvenu fantastiku uvjereni su da je na dnu jezera zapela svemirska letjelica koja povremeno pokušava uspostaviti kontakt s drugim brodovima ili se pokušava opet pokrenuti. Zbog toga se, navodno, jezero onako dimilo. Pričalo se i da je u dnu jezera meteor, no stari ljudi još se ipak drže svoje verzije prema kojoj na dnu spava zmaj, a jezero uzavri kada se on probudi. Galeriju živopisnih letećih likova i objekata svakako upotpunjuju vještice. Mnogi su tako čuli jeku vještičjeg smijeha za punog mjeseca kad su one zagrnute tek plaštom Lune bajale tajanstvene čini. Zamjećivali su mještani neobična mreškanja vode, tanko čudno tijelo kako izranja. To nije mogla biti kornjača, dugačko je, poput zmije, s ljuskama.

Lokalne priče vjerojatno su dobro nasmijavale barem dio znanstvenika koji su se posljednjih desetljeća bavili ovim fenomenom. Zmajevi i zmije trebali bi imati izuzetno otporna pluća i bizaran krvožilni sustav, jer je naš poznati oceanolog Buljan na dnu pronašao otopljen otrovni plin sumporovodik – smrdljivi ‘zmajev dah’. Teško bi se svemirski brod sakrio na dnu, jer je geograf Zvonarić ustanovio da je jezero duboko oko 15 metara. I dok su obojica vjerovala da je jezero spojeno s morem podvodnim kanalom, novija istraživanja su ih demantirala. O Zmajevom oku dosad je napisano nekoliko znanstvenih radova u svjetskim i domaćim znanstvenim časopisima, tri magistarska rada i jedan doktorat. O njemu je vijećao Kongres biologa Hrvatske 1994. godine u Puli koji je zatražio zaštitu jezera, a zasjedao je na tu temu i saborski odbor za zaštitu okoliša – bez ikakvog rezultata.

Poriv za zaštitom Zmajevog oka posebno se javio 1992. godine kada je u blizini počeo nicati umjetni otok na kojem je poduzetnik Franjo Pašalić izgradio marinu Frapa. Tada su se angažirali znanstvenici Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba. Od tada traje bezuspješna bitka za stavljanje Zmajevog Oka u neku od Zakonom o zaštiti prirode propisanih kategorija zaštite.

Zmajevo oko slino je Crnom moru, fjordu Framvaren u Norveškoj te kraterskom jezeru Pavin u Francuskoj, a navodno ima svog ‘blizanca’ i u Kini. Obilazili su ga Francuzi, Nijemci, Britanci, Mađari, Norvežani i Indonežani, a krajem 2010. u Hrvatsku je došla i znanstvena ekspedicija iz Šangaja s idejom da u naredne dvije godine u suradnji s Institutom Ruđer Bošković temeljito istraži misteriozno jezero.

POTPUNI POMOR ŽIVOTA

Prema dostupnim podacima, nakon 1942. Zmajevo oko uzavrelo je još 1997. i krajem 2011. godine. Scenarij je uvijek isti. Naime, donji sloj mora u Zmajevom oku gotovo je uvijek bez kisika, s otopljenim sumporovodikom. Ponekad se taj anoksični sloj proširi na cijelo jezero i tada dolazi do potpunog pomora organizama u jezeru. Upravo to se dogodilo sva tri puta, voda u Zmajevom Oku poprimila je zeleno mliječnu boju, a na površinu su isplivali svi organizmi koji mogu plivati. Rakovi i babice uz obalu bi stvorili ‘živi prsten’, pokušavajući ostati u tankom površinskom sloju gdje je još bilo kisika, a kozice su plivale uz samu površinu po cijelom jezeru.

U vodi nije uopće bilo kisika, a sumporovodik se raširio cijelim jezerom. Znanstvenici do danas nisu otkrili uzrok pojave jer nedostaju mjerenja prije samog događaja. Mogla bi biti potpuno prirodna pojava, no ne može se isključiti utjecaj čovjeka. Međutim nakon pomora, život u jezeru je sigurno puno siromašniji.

U Zmajevom oku najveće dagnje i kamenice na Jadranu

Do 1997. godine najčešći stanovnici bili su kozice i rakovi. Kao neobične stanovnike Zmajevog Oka treba spomenuti i autotrofne purpurne bakterije koje zauzimaju tanki, pola metra debeli, crveni sloj između oksične i anoksične vode. U sloju živi toliko bakterija da je pod njim potpuna tama te ronioci moraju koristiti umjetno svjetlo već na desetak metara dubine. Iako je broj vrsta u Zmajevom Oku zbog ekstremnih ekoloških uvjeta bio mali, sve su bile prisutne u vrlo brojnim populacijama, nekoliko puta većim od inače uobičajenih u okolnom moru. Neki organizmi, kao npr. kamenice i dagnje, u jezeru su narasle do izuzetno velikih dimenzija, gotovo najvećih u Jadranu.

 

 

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.