Znate li tko je Vinka Karađole? Ma znate je sigurno, ali možda vam zvonce zazvoni kada vam kažemo nadimak- Cvita. Jedna od najpoznatijih cvjećarki u Šibeniku, Cvita je žena koja vam je zasigurno, bar jednom u životu, napravila jedan buket. A ukoliko ste kao ja, ostao vam je u sjećanju zauvijek, kao sva prava umjetnička djela. Cvita je, kako sama kaže, dite Crnice,oliti Blavorka. Rođena u Trlajinoj kući, djetinjstvo je provodila jašući konja Cvitka, i uživajući s majkom, ocem i bratom. Brata je rano izgubila, jer je rat, nažalost učino svoje. No, rado se prisjeća svojih prvih susreta sa cvijećem.
– Prvo da razjasnimo, jel moram pričat književno? Jer kad govorin ispod smokve ne mogu književno, dovršava ozbiljno.
– Ma ne morate, teta Cvita, naglašavam joj.
Cvita nam objašnjava da je već u ranom djetinjstvu bila u blizini cvijeća jer joj je majka uz sve ostalo što je radila, za Dušni dan radila bukete.
– Boketi, tako smo mi to zvali. Ali nisan ti ja volila baš te dane, jer nisan mogla provoditi vrime sa svojon materon. A vidiš ja san istu grešku napravila. Valjda sve ono šta zamjerimo, to sami napravimo, objašnjava.
Profesor Brešan bio je dio njenog djetinjstva, i pokušavao je nagovoriti da upiše gimnaziju.
– Ma nikako ti ja to nisan tila. On me pokušava nagovorit, al ja san se bojala matematike. Upisala san na kraju turističku školu da izbjegnen matematiku, al me, naravno, dočekala i u turističkoj školi. Odma iza završene škole zaposlila sam se u Transjug, ali nešto mi nije dalo mira. Tila san biti ne nešto, nego netko. 1986. ja ti dan otkaz na opće čuđenje svih, i otvorin svoju cvjećarnicu. Imala san tu ipak podršku od mog čovika i moje matere.
U Šibeniku je tada bilo osam cvjećarnica i trebalo se pokazati i iskazati. Trebalo se usavršavati i ulagati u sebe. Cvita je redovito pohodila natjecanja i edukacije. Promijenila je nekoliko prostora, a na kraju je cvijeće `uselila´ na Dobrić.
– Najprije san otišla u Rijeku kod jedne gospođe koja mi je pokazala osnovne stvari. Deana Konjuh mi je dosta pomogla. Tribalo je odlaziti van države, a nije bilo lako. O financijama pričan naravno. U međuvremenu san imenovana u ocjenjivački sud, i to ti je kruna uspjeha. Ti dalje nemaš šta. U svemu tome uvik je Šibenik bija sa mnon. Sićan se i prvog buketa- za mamu jednog dječaka koji se tek rodio, priča nam Cvita.
Cvita je u međuvremenu odlučila zatvoriti cvjećarnu i raditi iz svoje kuće. Kao glavni razlog navodi strukovnu školu kojoj je posvetila punu pažnju i tu je već dvadeset godina.
– Ravnateljica škole Vjera Čobanov je želila da škola dobije na kvaliteti pa je u kozmetičare dovela Janju Parać, a u cvjećare mene. Toliko smo se dale toj školi, a rad sa dicom je bogatstvo. Cvjećar mora biti elokventan, inteligentan, govoriti najmanje dva strana jezika, imati umjetničku žicu, znati umjetnost, a naše zanimanje je toliko degradirano. Od San Rema do Nizozemske ti se klanjaju, pratiš čovika od rođenja do smrti s tim cvićem, a kod nas to nije baš tako, zaključuje Cvita.
Vraćamo se na veselije teme-na njenog čovika, kako ga zove.
– Nismo se znali od prije. Dok san on kupa na Jadriji, ja san se kupala u Mandroću. Mi smo žrtve 71.godine. Šponton u Docu- mi smo se tamo kupali. Sad bi ti strari Šibečani rekli- Crnica nikad nije bila grad. Crničani bi došli gori na vrh Građe i govorili- Čako, ima i doli kuća, smije se Cvita.
Pisali su si pisma, koja još uvijek čuvaju. Ali Cvita kaže da svako vrijeme nosi nešto svoje. Kad se sjetimo vjenčanja, odmah nam na pamet padne Cvita. Kako i ne bi , jer tko zna koliko je mladih `špoža´ otpratila u sretnu luku. A koliko je tek napravila ljubavnih buketa.
– Ja ti prvo volin s njima popričat. Kakva je vešta, šta je tema i slično. Jedan put san samo kiksala, ja i ta draga cura se nismo razumile, i tako mi je to ža. A šta se tiče buketa za druge prilike, mi cvjećari imamo svoje tajne, ko ginekolog, ozbiljno nam odgovara.
Jednom se rabjesnila jer je kuma mladenki rekla da je u Cvite naručila anranžman.
– Ja ti znam svaki buket koji je izaša iz butige. Ona ti je rekla da je anranžman moj, a uopće sa mnon nije ima veze. To me baš razljutilo. Isto tako kad je jedan salon za vinčanice reka da radi sa mnon, a uopće veze nismo imali. Dosta je bilo tih stvari, ali ja ću ti reć nešto- Cvita odgovara samo za ono šta izađe iz njene butige. Međutim, kad meni moja spoža u ponoć pošalje poruku da je buket baš ono šta je tila, i da san je razveselila, to je meni najveća plaća. Meni suze krenu, objašnjava nam.
Odlučila sam provjeriti hoće li Cvita pogoditi buket koji ja želim.
– Ajmo-kaže meni Cvita. Prvo te pitan koji stil vjenčanja.
– Malo vjenčanje, visoke pete, vjenčanica do kolina, malo čipke, bijela ili boje šampanjca, punđica.. Romantično, malo starinski-kažem ja
– Mladoženja? Jel visok?- pita me Cvita.
– Visok i bradat. Ništa pretjerano nakita, nešto nježno.
– Ja zaključujem da se radi o temperamentnoj, mladoj osobi. Buket ti ne smi bit uokviren, nikakva kugla. On mora biti lepršav, nježan, mora biti kao da si prošla po onoj livadi i sad ga ubrala- odgovara mi sa smješkom Cvita.
– Jeste vi psiholog-mentalist? pitam ja u šoku, jer, naravno da je pogodila.
– E to je to, cvjećar mora biti psiholog. Ja moran znati ko si ti. Samo te vidim bez cipela, jer si naravno, na livadi, odgovara mi.
Cvita je tu dosta taktična. Ne voli mobitele jer želi da svaka spoža ima nešto jedinstveno. I naglašava da cijena nikad ne smije biti iznenađenje. Njezin moto je planiranje u naprijed. Od svih natjecanja i raznih učenja, najdraže joj je sjećanje na Nizozemsku školu aranžiranja i na San Remo.
– Profesor je ima sedamdesetak godina, doša je kod nas u Hrvatsku. Zagrlija me i reka mi da se u meni krije veliki talent, i da ću se morat dobro naradit da postignen sve šta san naumila. Teško mi je padalo što sam morala radit serijski, nisan mogla izbacivati ko na traci. Reka mi je da se moran izdići iznad toga ili neću moći opstat. Uglavnom, nakon položenog seminara, uzea je gitaru i odvea nas u jednu staru kuću sa kaminom i svira nam je cilu noć. Genijalac. Drugo sjećanje je na San Remo. Ja san se natjecala sa svojon staron vrčinom i kanarincem Cvitkom. Talijan mi je ostavija cedulju da sam savršeno prezentirala svoj Šibenik i da on mora doći vidit tu našu zemlju. I doša je, našli smo se u Splitu , na kraju, oboje u žiriju, smije se Cvita.
Zanimljiva je činjenica da Cviti nikad ne poklanjaju cvijeće.
– Valjda se boje reakcije.Iako ne znam zašto, jer mene obraduje ona mala kitica iz polja. Jedan put je samo moj muž donija kutiju sa cvićem, kako smo naručivali za neko događanje. Stavija je kutiju isprid mene, i reka- evo ovo je sve za te!
Cvita u slobodno vrijeme ima svoja `dva cvita´- Oršulu i Luku, ali iznenadit ćete se kad pročitate u čemu je pronašla mir od svakodnevice.
– Muž upali brod, i Cvita uzme tunju i lovi ribe. Svako na svojoj strani, mučimo i nakon toga ko da smo proveli najbolji razgovor. Predivno! Tu punim svoje baterije. A svojoj dici čitam Andersena. Oni me zovu babina, i sad ću tebi isto pročitati nešto, kaže dok traži papirić s citatom.
– Nije dovoljno samo živjeti, reče leptir. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća. Eto, u životu ti je lipo onoliko koliko se potrudiš, mala moja,zaključuje za kraj Cvita, žena koja je svojom nježnošću prave majke, talentom i skromnošću kupila moju vjernost njenom cvijeću do kraja života.
A ukoliko poželite još bolje upoznati Cvitu, sve ćete znati iz pjesme gospođe Vinke Anić.
