Pakovo Selo nadaleko mještani opisuju kao zdravo i iskonsko. Kažu kako manje-više svi potječemo sa sela, barem u drugom ili trećem naraštaju, samo se nitko time ne hvali. Selo je autohtono u kulturnom nasljeđu, nudi rukotvorine, tradicijsku prehranu, očuvalo je napjeve i običaje, ali i jedan mirni način života, posve suprotan gradskom ubrzanom tempu. Upravo iskonska ljubav prema prirodi, miru i tišini potakla je bračni par Cigić s troje djece, da svoje korijene pusti 13 kilometara od Drniša i 25 kilometara od Šibenika, u samom srcu Dalmatinske zagore, u Pakovom Selu. Najnovije najave o gašenju područnih osnovnih škola s manje od pet učenika, međutim, tu su njihovu odluku stavile na kušnju. MORAMO PRESELITI
– Ukoliko Vlada RH odluči ukinuti razrede s manje od pet učenika, naš život će se zakomplicirati te ćemo, vjerojatno, morati preseliti sa sela u grad. Ne možemo dozvoliti da nam kćerka, koja je ove godine krenula u prvi razred, sate provodi na školskim hodnicima ili na ulici, čekajući autobusnu liniju za povratak kući. Svi znamo da nastava prvim razredima završava u 10.30 sati, a školski autobusi kreću tek nešto iza 13 sati. Što će tako mala djeca raditi sama puna tri sata – pita se Marina Cigić, majka troje djece. Tvrdi da je Pakovo Selo idealno za život i da se, kada bi im to uvjeti dopustili, nikada ne bi selili u grad.
– Suprug i ja smo odrasli na selu i, kada smo osnovali obitelj, odlučili smo tu pustiti korijene. Naravno, nije lako, svjesni smo svih mana koje život na selu nosi, ali iskreno, ima i puno prednosti. Mišljenja smo da, uz malu pomoć države, županije, grada i općine, naš bi život bio kudikamo kvalitetniji. Ali problem je što su nas zapostavili, zaboravili i što nam nekim svojim odlukama u posljednje vrijeme još više kompliciraju život – nastavlja Marina. Otkriva da na Pakovu Selu trenutno živi desetak mladih obitelji s djecom, što školske, što vrtićke dobi.
– Imam troje djece, curica je tek krenula u školu, drugo dijete mi ima pet godina (svaki dan ga vozimo u Drniš u vrtić) i majka sam tek rođene bebe. Nekoliko puta smo u selu predlagali da nam se sredi jedno igralište s klupom, da nam se djeca mogu igrati, ali ništa od toga. Eto, ima nas desetak mladih mama pa se međusobno družimo, tako nekako preživljavamo – nastavlja Marina.
Tvrdi da svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, tako su i oni odlučili žrtvovati dodatna novčana sredstva kako bi mališani uživali u vanškolskim aktivnostima.
SKUP ODLAZAK U GRAD
– S obzirom da izvanškolske aktivnosti potiču emocionalni i socijalni razvoj djeteta, važno je da i naša djeca sudjeluju u tome. Budući da u selu nema organiziranih aktivnosti za djecu, nekoliko puta tjedno vozimo u susjedni Drniš na zbor i karate, a i mali nam tamo ide u vrtić. Sve to, naravno, košta. Koliko? Puno, oko 1.500 kuna. S tim novcem u Šibeniku i Drnišu slobodno bi mogli otplatiti jedan osrednji podstanarski stan – zaključuje Marina. Mnoge mlade obitelji rado bi kupile državno zemljište za gradnju svojih imanja, ali mi je država to sada zapriječila. Naime, od 1. rujna svi poslovi vezani uz sklapanje ugovora o zakupu državnog zemljišta nisu više u rukama jedinica lokalne samouprave, već isključivo u nadležnosti AUDIO-a, a zemljišta država više neće prodavati, već isključivo davati u zakup na 50 godina. Koliko će to naštetiti ionako osiromašenim ruralnim područjima svjestan je i Ante Pleadin, predsjednik Mjesnog odbora Pakova Sela.
– Selo polako, ali sigurno umire. Zakoni su apsurdni. Pitam ja vas tko će graditi kuću na zakupljenom zemljištu. Ja ću vam reći – nitko – poručuje kratko Pleadin.
