ZLARINSKO LICE S MALIH EKRANA: Stipe Alfier: Bez Zlarina mogu izdržati maksimalno dva mjeseca

Stipe Alfier već nas gotovo godinu dana pozdravlja s malih ekrana kao voditelj središnjeg Dnevnika HTV-a.  Novo lice HTV-ove najgledanije emisije Šibenčanima je dobro poznat. Zlarinsko je on dite, brat poznatog šibenskog kirurga Vinka, čovjek koji se otoku stalno vraća. Baš smo ga tamo i zatekli, gdje ljetuje s obitelji, a u kratkom intervjuu osvrnuo se na godinu dana svog voditeljskog angažmana, a pokušao nam je objasniti i zbog čega se jedino na Zlarinu osjeća potpuno svoj.

Za početak, recite nam jeste li se već navikli u ulozi voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a?

Svaki je početak težak i u prvih nekoliko Dnevnika bilo je treme, ali s vremenom je to sjelo na svoje mjesto. Uskoro će biti godina dana od kako sam ‘odvozio’ prvi Dnevnik i za razliku od tada kada sam rekao da se osjećam ‘kao riba u kašeti’, sada mogu reći da mi je ‘kao ribi u moru’.

Kakav je osjećaj voditi emisiju u televizijskom ‘prime time-u’ kada znate da vas pred malim ekranima gleda gotovo cijela Hrvatska?

U drugom dijelu vašeg pitanja odgovor je na njegov prvi dio. Meni je to prije svega osjećaj velike odgovornosti prema gledateljima HRT-a koji nas prate i plaćaju za to. Vremena su se promijenila, konkurencija je nemilosrdna. Gledateljima se ne može prodavati ‘rog za sviću’ i ako to radite oni brzo potraže druge. U suprotnom i oni koji su od vas nekad prije otišli, brzo vas prepoznaju i vrate vam se. Ne opterećujem se bojama kravate i odijela, ima tko o tome brine, moja briga je dobar i ozbiljan sadržaj i kako ga gledateljima predstaviti.

SAM SEBI NAJŽEŠĆI KRITIČAR

Vaše prve voditeljske emisije doživjele su i određene kritike. Kako se nosite s kritikama općenito?

Kritike čitam i one relevantne potpisane imenom i prezimenom poštujem, bile  one po mene loše ili dobre. No i bez njih znam kada je nešto bilo dobro, prosječno ili loše. Dugo sam u ovom poslu i vjerujte mi – ja sam svoj najžešći kritičar.

Odrasli ste na otoku Zlarinu. Jeste li ga ovo ljeto već posjetili ili tek planirate?

Na otoku sam, a li nije ljeto jedino godišnje doba kada dolazim u Zlarin. Izdržim maksimalno dva mjeseca u komadu bez njega i čim posao dopusti odem barem na vikend. Ovdje mi  žive roditelji i brat s obitelji, a i moja supruga i djeca obožavaju Zlarin pa s odlascima nikada nema problema.

stipe_alfier1

Što Zlarinjani kažu na vaš voditeljski angažman, jesu li zadovoljni?

Uvijek su me pitali zašto te ne vidimo, nego samo čujemo glas ili vidimo ime na odjavnoj špici Dnevnika. Nisam ni prvi, a nadam se niti posljednji Zlarinjanin, kojeg su kroz desetljeća postojanja televizije gledali na tv ekranu.

Jednom ste rekli da se na Zlarinu osjećate potpuno svoj. Zbog čega?                                                              

Puno je razloga za to i trebalo bi mi puno vremena da vam to objasnim. Moja se supruga čudila zašto mi je nakon 25 godina života u Zagrebu u kojem sam na kraju zasnovao i obitelj – broj od stana u mobitelu zabilježen pod STAN, a broj od obiteljske kuće u Zlarinu pod DOMA. Rekao sam joj da je za mene doma samo ona kuća i ono mjesto u kojem sam rođen i u kojem sam odrastao. Mislim da isto misle i osjećaju svi ljudi rođeni u malim mjestima i da su samo tamo gdje znaju svaki kamen i svakog čovjeka potpuno svoji.

Čega se najviše sjećate iz vremena godina odrastanja na otoku Zlarinu?

Prije svega bezbrižnosti. Moji roditelji su bili radnici – otac zidar, a majka prodavačica u dućanu koji radi dvokratno. Nije ih bilo doma po cijeli dan, ali nisu morali brinuti o tome hoće li me pregaziti auto, jesam li gladan u vrtiću i školi i tko će me od tamo pokupiti. Do škole je o meni brinula baka, a škola mi je bila 100 metara od kuće. Djece nije bilo puno, a ni dječjeg igrališta, ali je bilo puno brodova za skakanje i puno stabala za penjanje. Drugo vrime, drugi običaji. Da ne kažem bolje!

JEDRENJE S BRATOM VINKOM

Zajedno s bratom, poznatim šibenskim krirugom dr. Vinkom povremeno sudjelujete u  Jedrličarskom klubu ‘Zlarin’, otkud ta ljubav prema jedrenju?

Brat je tu pravi majstor, kao i u kirurgiji, ali nažalost sve manje jedrimo i on i ja. Ne možete odrasti  u Zlarinu, a ne znati oko broda i jedara. On je kao student počeo jedriti na Jarunu, a onda je kupio jedno plastično korito male jedrilice i sve ono ostalo u i na njoj napravio sam. Pa smo jedrili osamdesetih po zlarinskoj vali. Kasnije su brat i ekipa u Zlarinu u okviru YCZ-a napravili Optimiste i pokrenuli školu jedrenja u kojoj su brojne generacije naučile jedriti, a škola i dalje postoji. Pokrenuli su oni i regatu krstaša, ali i onu gajeta na Latinsko idro. Lipi su to gušti i lipi običaji. Malo pauziramo, ali su nam sinovi sve veći i uskoro se vraćamo u igru.

Sudjelovali ste i u zlarinskoj ‘Dječjoj republici’ kao član žirija, no koja je, nakon deset godina rada, prošle godine prestala s djelovanjem. Je li vam žao zbog toga?  

Žao mi je kao i svima u Zlarinu. Zagrebačka redateljica Petra Radin godinama je uz pomoć svojih prijatelja iz kazališnog i filmskog svijeta koji su ljetovali na otoku bez ikakvih financijskih sredstava s djecom u Zlarinu radeći predstavu – radila veliki posao. Djeca su uživala, vježbali su danima i deset godina oko Gospe bili ‘šlag na torti’ bogatog zlarinskog kulturnog ljeta. Skupilo bi se cilo misto i domaći i furešti. I baš fali ove godine, svima, a najviše djeci. I predstava i Petra koje nema ovog ljeta, a dolazi u Zlarin svako od kada se rodila. No znam je ja,  neće ona dugo izdržati ni bez Zlarina ni bez ‘Dječje republike’.

Stignete li tijekom posjeta Zlarinu, svratiti u Šibenik? Primjetite li s godinama neke promjene u šibenskom kulturnom, urbanom životu?

Kada dođem u Zlarin uglavnom bacim sidro, ali uvijek ima dobrih razloga za odlazak u Šibenik. Bio sam nedavno na otvorenju tvrđave Sv. Mihovila i bilo je nezaboravno.  Čuo sam da su i ostali koncerti bili odlični, a nešto smo objavili i u Dnevniku. Šibenik je uvijek imao i jaku rock scenu pa otud i brojni dobro posjećeni festivali, a čujem i da je puno turista. Naravno sve je u sadržaju.  Šibenik je puno dao u ratu, ali je svejedno prvo potpuno gospodarski uništen, a onda nepravedno zapostavljen za što veliku odgovornost imaju i svi šibenski političari u zadnjih 25 godina neovisno na stranku iz koje su dolazili. No, nakon godina stagnacije vidim da u Šibeniku na svim poljima kreće na bolje. Taj grad je biser Jadrana s najboljim predispozicijama i mislim da njegovo vrijeme tek dolazi.

FOTO: HRT

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.