Slaba prometna povezanost, loša medicinska skrb, visoke cijene u otočnim trgovinama i loša perspektiva za mlade, gospodarska zapuštenost, bespravna gradnja koja uništava tradicionalnu otočnu arhitekturu, nedostatak odgojnih i obrazovnih institucija samo su dio problema koji muče stanovništvo šibenskih otoka. Stvarne revitalizacije o kojoj svi u hrvatskoj javnosti dugo govore, u biti nema, otoci polako, ali sigurno umiru, a male otočne zajednice sigurno se bespovratno mijenjaju. Sve to rezultat je istraživanja dr. Sonje Podgorelec i dr. Sanje Klempić Bogadi s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu. Terenski rad na pet šibenskih otoka, Zlarinu, Prviću, Kapriju, Krapnju i Žiriju, ekipa znanstvenika provodila je nekoliko mjeseci. Anketno je ispitano ukupno 249 stanovnika, razgovaralo se sa svakim četvrtim otočaninom, a podaci su se prikupljali putem upitnika i neformalno provodeći vrijeme s mještanima u njihovim kuhinjama, dnevnim boravcima, družeći se s njima u kafićima i konobama, susrećući se s njima na rivi, prije i poslije dolaska broda…
TURIZAM SLABO RAZVIJEN
– Gradovi su potopili svoje škoje, rečenica je kojom je jedna Zlarinjanka slikovito opisala današnje stanje na šibenskim otocima. Mi znanstvenici bi rekli da je društveno polarizirani koncept s razvojnim središtima u obalnim gradovima ekonomski i populacijski uništio otoke. Istraživanjem je utvrđeno da većina stanovništva nije radno aktivna, otočki turizam je slabo razvijen, a obilježavaju ga neodgovarajući smještaj i loši kadrovi. Ukratko, turizam uopće nije prepoznat kao važan čimbenik gospodarskog razvoja. Otočna poljoprivreda je kompletno zapuštena, širi se makija i šuma, a jedan otočanin slikovit je to opisao govoreći ‘na Zlarinu nema više vinograda, sve je propalo, ljudi odustaju’ – obrazložio je istraživanje dr. Ivo Nejašmić, znanstvenik i profesor s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Sve to, naglasio je, ipak je pogodovalo očuvanju izvornosti te čistog okoliša šibenskih otoka. Paradoks u cijeloj priči je da se 90 posto doseljenika na otocima osjeća prihvaćenim i to unatoč nedostacima, preko 50 posto otočana svoj život smatra dobrim, a čak 19 posto izvrsnim.
IZOLIRANOST
– Kao najveći nedostatak svog života otočani smatraju izoliranost, nedostatak servisa usluga i trgovina, otuđenost i osamljenost, veliki manjak društvenih zbivanja, što nije čudno jer je većina stanovništva stara. Posebno nas se dojmilo što mnoge starije žene obavljaju sve poslove unatoč svojim godinama, dosta su zatvoreni i povučeni – nastavlja dr. Ivo Nejašmić. Znanstvenice dr. Sonja Podgorelec i dr. Sanja Klempić Bogadi otkrile su kako su ih, dolaskom na šibenske otoke, mještani gledali s nepovjerenjem i odmakom, te da nekoliko dana nitko s njima nije htio razgovarati, ali da su ih s vremenom prihvatiti i zavoljeli.
– Kad otočane pitate kako vide život u budućnosti, oni će vam reći da turizam donosi samo buku, smeće i da im nakon turista ne ostane ništa. Teže razvoju i stalnom naseljavanju mlađih ljudi, žele u svom mjestu vidjeti mlade obitelji, ali paralelno, što je normalno, imaju strah da njihova zajednica neće preživjeti – otkrila je znanstvenica dr. Sonja Podgorelec.
Svoje istraživanje objavile su u knjizi ‘Gradovi potopili škoje: promjene u malim otočnim zajednicama’, a preporučuju je političarima i svima onima koji donose i provode ‘razvojne otočne politike’, odnosno koji donose odluke jer predstavljaju stvarno stanje i želje samih mještana. Presudnim za spas šibenskih otoka smatraju ulogu države koja bi (bez obzira hoće li se to vratiti) trebala uložiti u određene gospodarske grane, infrastrukturu i aktivnosti jer, ukoliko to ne učine, život na otocima jednostavno će – nestati.
Godinama nema pomaka
– Od drugog svjetskog rata do danas otoci su doslovno prepuštani sami sebi i posljedice su neizbježne. Isto je i otkako se osamostalila Hrvatska. Istina, u međuvremenu je osnovano Vijeće za otoke, izrađen je Nacionalni plan za razvoj otoka, donesen je Zakon o otocima, ali do nekih značajnijih razvojnih pomaka uopće nije došlo. I dalje nema planskih investicija otočnog gospodarstva, nastavlja se njihova ekonomska zapuštenost, iseljavanje i depopulacija. Otoci su mjesta gdje danas žive umirovljenici, stoga kroz desetljeće prijeti umiranje malih otočnih zajednica – zaključila je dr. Sanje Klempić Bogadi s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
BJAŽIĆ: Smanjite cijenu karte
– Gotovo 80 posto Šibenčana nikada nije bilo na otoku Zlarinu, što se ne treba čuditi. Brodarska karta za obitelj gotovo je 60 kuna, što je previše, pa toliko košta jedan ručak. Ono što želim reći je da i Šibenčani moraju imati povlaštenu kartu, ona mora koštati 15 kuna jer to je jedini način da dođu na otok – poručuje pjesnik Mladen Bjažić s otoka Zlarina.
Ukidaju linije bez pitanja
– Žalosno je da Jadrolinja mijenja otočne linije kako njima paše. Karpije i Žirije su tako nedavno ostali bez pruge u petak navečer za Šibenik kazao je Dinko Jelovčić, predsjednik Mjesnog odbora otoka Kaprija. Tvrdi, nitko ih ništa nije pitao, već nadležni sve samoinicijativno određuju kako im paše. Podsjeća da otoci pa tako i njihovi mjesni odbori imaju specifične uvijete te da se ne bi smjeli tretirati kao ‘gradske’ četvrti. Budžet koji dobiju iz gradskog proračuna im je premalen, pa se, tvrdi, snalaze svakako.
