ANALIZA: Ove izbore nije izgubio Karamarko već njegov nacionalizam

Zoran Milanović mogao bi postati prvi hrvatski socijaldemokratski političar koji je obranio mandat predsjednika Vlade.

Ta opcija, koja se danas čini donekle realnom (ali, koja u sljedećim danima ipak može propasti), snažnim je intenzitetom potresla razne razine hrvatske desnice.

Glas Koncila u svom se uvodniku zapitao kako je moguće da birači nisu kaznili najgoru hrvatsku Vladu?

Posve je istu argumentaciju, samo uobičajeno vulgarnim riječima, koristio i katkad otvoreno proustaški Hrvatski tjednik, koji na naslovnici postizbornog broja zahtijeva odlazak Tomislava Karamarka s mjesta predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.

Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, čiji se suradnici zalažu za dosta anakroni nacionalistički konzervativizam, čak je izašao naslov “Zoran Milanović pravi je pobjednik ovih izbora”.

Zbunjeni ekstremisti

Na jednom drugom, vrlo desnom portalu, već danima traju strastvene debate o tome kako je moguće da se, poslije svega, pola Hrvatske ponovno crveni; neki diskutanti smatraju da je to zato što gotovo milijun Hrvata , nažalost i zapravo, i dalje želi Jugoslaviju, dok drugi za sve krive gospodina Karamarka i HDZ, koji, navodno, nisu vodili dovoljno agresivnu kampanju, niti su uspjeli okupiti sve “domoljubne snage”.

Zajednički nazivnik gotovo svim desnim komentatorima, kao i posjetiteljima radikalno desnih portala, jest da za debakl HDZ-a optužuju i mainstream medije, jer su, navodno, žestoko navijali za SDP (Zoran Milanović ima sasvim drukčiji dojam, i nije, čini se, posve u krivu).

Tri su, dakle, prema interpretaciji razočarane i zbunjene ekstremne desnice, glavna razloga za izostanak HDZ-ove izborne pobjede.

Prvo, Hrvatska demokratska zajednica i njen predsjednik nisu uspjeli uvjeriti građane da masovnije glasuju protiv navodno najnesposobnije Vlade u hrvatskoj povijesti (zagovornicima ove teze nije bitno što hrvatski ekonomski podaci zaista jesu sve bolji; tri dana poslije izbora Eurostat je objavio kako je Hrvatska jedan od europskih rekordera u rastu industrijske proizvodnje; o uspješnosti turističke sezone ne treba posebno ni govoriti).

Drugo, Zoran Milanović vodio je mnogo bolju kampanju te je na svojoj strani imao medije (analizom sadržaja može se dokazati da teza o naklonosti većine medija SDP-u jednostavno nije točna).

I treće, velik broj Hrvata nije dovoljno nacionalno svjestan, pa stoga podržavaju anacionalnu, projugoslavensku stranku vidljivog komunističkog nasljeđa.

Teza vrijedna analize

Samo je ova zadnja teza vrijedna ozbiljnije analize i pobijanja, ali ne u njenom doslovnom obliku.

Činjenica jest da je 1991. godine više od 90 posto hrvatskih građana glasovalo za samostalnu državu.

Ne postoje, znači, u značajnijem broju, Hrvati koji su anacionalni, i koji priželjkuju Jugoslaviju.

Činjenica jest da je početkom devedesetih godina Ivica Račan proveo drastičnu čistku u SDP-u, kojom su iz stranke izbačeni doslovno svi radikalniji ljevičari: Račan je eliminirao komunističke i socijalističke elemente iz same SDP-ove supstance, što mu ostaci hrvatske radikalne ljevice do danas ne mogu oprostiti.

Račanov nasljednik Zoran Milanović, kao uvjereni liberal, s komunizmom nema baš ništa, tako da je uistinu krajnje besmisleno povezivati SDP sa SKH (osim kada je riječ o nekretninama što ih je SDP naslijedio od SKH); Socijaldemokratska partija Hrvatske danas je stranka u kojoj ne postoje ni tragovi marksističke ideologije.

Činjenica je, zatim, da niti jedna hrvatska vlada u dvijetisućitim godinama nije imala više ratnih veterana od Milanovićeve: Ante Kotromanović, Fred Matić, Ranko Ostojić i Tihomir Jakovina doslovno su s puškom u ruci ratovali za slobodu Republike Hrvatske. Bivši Milanovićev potpredsjednik Čačić također je imao stanovito ratno iskustvo.

Čisti promašaj

Dovoditi u pitanje patriotski značaj Milanovićeve vlade čisti je promašaj; kako na vrijednosnoj tako i na biografskoj razini. Višegodišnje inzistiranje na toj besmislici HDZ-u se očigledno nije isplatilo.

Činjenica je, naposljetku – i to je ona najvažnija činjenica – da je neriješeni ishod parlamentarnih izbora određen, poglavito, odnosom birača prema nacionalnom pitanju.

Ili, točnije rečeno, prema različitim tumačenjima nacionalnog pitanja.

U prvom broju Telegrama ustvrdili smo kako je za predsjedničku pobjedu Kolinde Grabar Kitarović (uz katastrofalnu Josipovićevu kampanju) osobito zaslužan fenomen nacionalnog deficita.

Nacionalni deficit, ili, osjećaj deficita/ugroženosti nacionalnog identiteta definirali smo kao niz elemenata u javnom životu – od dobre suradnje predsjednika Josipovića s bivšim srpskim predsjednikom Tadićem, preko starih jugoslavenskih filmova na HTV-u, do izostanka političke volje da se riješe otvoreni problemi iz Domovinskog rata, poput pitanja nestalih osoba ili izostanka kaznene odgovornosti za srpske vojnike i političare koji su činili ili poticali zločine nad Hrvatima. Ti su elementi očigledno motivirali velik broj birača da glasuju za HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju.

Pobjedom gospođe Grabar Kitarović taj se deficit djelomično ispunio.

Nacionalna kampanja SDP-a

Zatim je SDP, puno prije izborne kampanje, krenuo u svoju nacionalnu kampanju.

Zoranu Milanoviću i njegovim najbližim suradnicima postalo je jasno (i to prilično neovisno od famoznog američkog PR konzultanta), da građane moraju uvjeriti kako SDP jest predana nacionalna stranka, koliko god to HDZ, Katolička crkva i rubne pojave poput Thompsona ili Vukovarskog stožera ili šatoraša pokušavaju osporavati.

Milanovićev televizijski sastanak s predvodnicima braniteljskog prosvjeda uništio je bilo kakav legitimitet šatorske pobune, zato jer ti ljudi nisu uspjeli iznijeti niti jedan uvjerljiv argument protiv Vlade zbog koje štrajkaju.

Na izborima nije poražen, kako se misli, Karamarko. Poražen je radikalni nacionalizam koji je on bezuvjetno zastupao

Briljantna vojna parade u središtu Zagreba cijeloj je Hrvatskoj, ali i zemljama bivše Jugoslavije, demonstrirala prilično tvrd patriotski značaj Milanovićeve vlade.

HDZ i Crkva mogli su još mjesecima nastaviti lamentirati o navodno anacionalnoj Vladi. Ali, Vlada koja je tako uvjerljivo demonstrirala nacionalnu vojnu silu, u očima naroda jednostavno ne može biti anacionalna.

HDZ-ov monopol na patriotizam

S vojnom je paradom Zoran Milanović ukinuo HDZ-ov monopol na patriotizam, dok je, pak, Tomislav Karamarko javno doveo u pitanje svoje dobre patriotske namjere, jer je mjesecima žestoko lobirao protiv održavanja mimohoda u povodu Dana pobjede.

I tako se hrvatsko nacionalno-političko njihalo, koje se tri godine naginjalo udesno, što je kulminiralo pobjedom Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, počelo njihati na drugu stranu.

Onoga trenutka kada su beogradski mediji, u povodu zatvaranja hrvatsko-srpske granice zbog izbjegličke krize, proglasili Zorana Milanovića ustašom, luđakom i zločincem, bilo je jasno da će se njihalo trajnije zaustaviti na lijevoj strani te da Milanović ne može doživjeti ozbiljan izborni poraz. Dapače, da su izbori održani mjesec dana kasnije, SDP bi, vrlo vjerojatno, osvojio još nekoliko zastupničkih mjesta više, a HDZ manje, tako da Most ne bi morao razmišljati koju će stranu podržati.

Zašto se može konstatirati da je vrijeme radilo za SDP?

Široka mreža potpore HDZ-ovom dolasku na vlast

Početkom ove godine, na krilima pobjede gospođe Grabar Kitarović, u hrvatskom se društvu počela stvarati složena i vrlo široka mreža potpore HDZ-ovu dolasku na vlast.

Podsjetimo, Hrvatska udruga poslodavaca još je na proljeće primila Tomislava Karamarka kao novog premijera.

Čelnici svih važnijih hrvatskih sindikata nešto su kasnije izjavili kako podržavaju HDZ-ov gospodarski program (koji, u stvarnosti, ne postoji, kao što se vidjelo u kampanji).

HDZ je, dakle, raspolagao potporom institucija kapitala i radničkih institucija, kao i ponekih specifičnih interesnih grupa prisutnih u sportu, ali, primjerice, i u medijima.

Crkvena je podrška HDZ-u bivala snažnijom iz dana u dan, dok su braniteljske udruge naočigled uživale u činu fizičkog rušenja vlasti.

Središnji mediji, čiji pojedini urednici ne trpe Milanovića jer ne ispunjava njihova poslovna (a katkad i privatna ) očekivanja, naslađivali su se nad očekivanim debaklom socijaldemokrata pa makar to dovelo na vlast najkonzervativniju verziju HDZ-a unatrag petnaest godina.

A onda se, početkom ljeta, sve počelo mijenjati.

Promjena u anketama

Ankete su ukazivale na rast SDP-a i pad HDZ-a, Hrvatske je izašla iz recesije, Eurostat je počeo raditi u korist Milanovićeve vlade, da bi vojna parada, turistička sezona i zaista vrlo dobri Vladini postupci u izbjegličkoj krizi SDP izjednačili s HDZ-om.

S time da je SDP rastao, HDZ padao, a s padom HDZ-a počele su slabjeti institucionalne i interesne mreže potpore Karamarkovu dolasku na vlast.

Kako su trendovi u politici često presudno važni, uistinu se, vrlo utemeljeno, može pretpostaviti da su nešto kasniji izbori SDP-u mogli donijeti bolji rezultat (kontraargument toj tezi jest sezonski rast nezaposlenosti).

U svakom slučaju, jačanje SDP-a potaknulo je i njegove fiksne birače, kao i određeni broj glasača centra da izađu na izbore i zaokruže SDP-ovu listu i ime Zorana Milanovića.

Ne može biti slučajno da je baš Zoran Milanović, kojeg i danas mnogi na desnoj, ali i nerijetki na lijevoj strani političkog spektra, nazivaju omraženim premijerom, osvojio najviše preferencijalnih glasova od svih kandidata na parlamentarnim izborima.

Ako, pobogu, čovjek kojeg zovu omraženim osvoji najviše preferencijalnih glasova, kako bi onda trebalo karakterizirati sve druge hrvatske političare, uključujući i gospodu iz Mosta?

Glavni predstavnik radikalnog nacionalizma

U svakom slučaju, kada se klatno, dakle, vratilo natrag, kada je prestala euforija masovnog nacionalnog/nacionalističkog pokreta iz nedavnih dana predsjedničkih izbora, i kada su Zoran Mlanović i SDP ponovno počeli postajati kompetitivni HDZ-u, pokazalo se da Hrvatskom, načelno govoreći, ipak ne vlada ostrašćeni nacionalizam.

Hrvatska demokratska zajednica, koja na ovim izborima jest bila glavni predstavnik radikalnog nacionalizma (za razliku od izbora 2003. godine kada su tu opciju vrlo uspješno zastupali pravaši kojima, međutim, Ivo Sanader nije dopustio da uđu u vladu), osvojila je oko 745 tisuća glasova: 3500 više od Hrvatske raste bez IDS-a, ili gotovo četrdeset tisuća manje od SDP-a i IDS-a zajedno (ovdje mislimo isključivo na izborna mjesta u Hrvatskoj, a ne na izborna mjesta u inozemstvu).

Dakle, birači koji ne zagovaraju nacionalističku Hrvatsku, na biralištima u Hrvatskoj nadglasali su birače koji zagovaraju nacionalističku Hrvatsku.

Taj podatak predstavlja najveću vrijednost parlamentarnih izbora održanih 8. studenoga 2015. godine.

Dovoljno razumna, pribrana i pristojna

Taj podatak sugerira kako je politička Hrvatska, i u relativno kriznim situacijama, ostala dovoljno razumna, pribrana i pristojna, a da se većinski ne prepusti nacionalizmu.

Patetično, no prilično istinito govoreći, hrvatski su građani na ovim izborima obranili vrijednosti Republike; hrvatski su se građani uspjeli oduprijeti zarazi potonuća u nacionalističke operetne države poput Mađarske (o Srbiji da ne govorimo). Ta se zaraza, nažalost, ubrzano širi srednjom i istočnom Europom.

Ovdje se, naravno, može i mora raspravljati o vrijednosnom usmjerenju glasača koji su se odlučili za Most.

S jedne strane, budući da je, načelno, riječ o HDZ-ovim biračima, može se tvrditi kako nacionalistička Hrvatska na kraju nije pobijedila, jer su se njeni glasovi rasuli u dvije izborne kutije: HDZ-ovu i Mostovu.

Takvu je tezu naizgled lako osnažiti osobnom političkom biografijom Bože Petrova ili potpredsjedničkim mjestom Drage Prgometa u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Međutim, ocjena o nacionalističkom karakteru Mosta ipak predstavlja pretjerano pojednostavljivanje.

Evo zašto.

Prosvjedni glasovi

Most je, prvo, organizacija bez definirane ideologije. Most, za razliku od Karamarkova HDZ-a, nigdje nije postavio nacionalizam kao svoju vrhunsku političku i društvenu vrijednost.

Drugo, glasovi za Most značajnim su dijelom prosvjedni glasovi: riječ je o prosvjedu protiv dosadašnjih uvriježenih političkih praksi u Hrvatskoj.

Budući da je hrvatskom politikom ipak dominirao HDZ, a ne SDP, radi se o glasovima protiv HDZ-a pa tako i protiv izazivanja radikalnih nacionalističkih osjećaja u svrhu političke propagande, što je tipična HDZ-ova politička praksa od 1990. godine do danas, s tek dvije iznimke koje vrijede za prvi mandat Ive Sanadera i za kratki mandat Jadranke Kosor (koju, međutim, nitko nije bio izabrao ni za premijerku niti za predsjednicu Hrvatske demokratske zajednice).

Dugoročna posljedica Mosta i njihovog uspjeha mogla bi biti konačno formiranje moderne desne konzervativne opcije

Prosvjedujući, prije svega, protiv HDZ-ove politike, Mostovi su birači, barem implicitno, odbacili i radikalni nacionalizam.

Dapače, oni su otvorili politički prostor za eventualno formiranje nove, moderne konzervativne stranke.

I kada bi se Most doslovno sutra raspao, stvaranje prostora za modernu desnu stranku ostat će njegovo trajno pozitivno nasljedstvo.

Već i zato je Most pogrešno ismijavati, neovisno od svih njihovih programskih nedosljednosti ili osobnih nedostatnosti.

Četvrt stoljeća činilo se da u Hrvatskoj ne može postojati niti jedna veća desna stranka koja se ne oslanja na radikalni nacionalizam.

Četvrt stoljeća izgledalo je da u Hrvatskoj ne može postojati niti jedna jaka konzervativna politička opcija osim HDZ-a.

Milijun glasova

Most je sada pokazao kako je to ipak moguće, što bi se doista trebalo pretvoriti u trajnu vrijednost njihova izbornog uspjeha (ako je ne utope u koaliciji s HDZ-om).

Gotovo milijun hrvatskih građana – računamo li i manje lijevo liberalne liste – na ovim je izborima pokazalo kako ne želi nacionalističku, radikalno desnu državu.

Još gotovo pola milijuna Hrvata, koji su glasovali za Most, pokazalo je da žele drukčije, modernije i demokratskije desne političke opcije, od HDZ-ovskih i pravaških.
Istodobno, radikalni konzervativci poput pokreta U ime obitelji ili Ruže Tomašić, na ovim su izborima doživjeli potpuni fijasko.

Sve to razvidno svjedoči kako je politički potencijal radikalnog nacionalizma u današnjoj Hrvatskoj, koji je kulminirao na predsjedničkim izborima, sada, srećom, bitno ograničen.

I u tome je skrivena glavna tajna ishoda parlamentarnih izbora nad kojim (ishodom) se zgražaju i lamentiraju predstavnici krajnje desnice, koji su, eto, očekivali kako će se Hrvatska 8. studenoga pretvoriti u katoličko-tuđmanovsko-orbanovsku državu.

Što se, zahvaljujući osjećaju za dobro i loše velikog broja Hrvata (a tek zatim zahvaljujući Karamarkovim pogreškama i efikasnoj Milanovićevoj kampanji) ipak nije dogodilo.

Najveći gubitnik parlamentarnih izbora 2015. godine nije Tomislav Karamarko, kako se to danas čini, s mnogo snažnih razloga.

Najveći gubitnik parlamentarnih izbora 2015. godine jest ideja radikalnog hrvatskog nacionalizma, koju su Karamarko i HDZ bezuvjetno i neodgovorno zastupali.

Izvor: Telegram.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.