Kako iscijeliti slomljeno srce? Što učiniti kada osjećamo da će nam srce puknuti od boli?

Ilustracija

Možda ste u proteklih nekoliko godina prolazili kroz strahovite emotivne, fizičke i duševne kušnje. Srce vam je slomljeno radi smrti vaših voljenih. Možda ste ostali bez posla ili doživjeli bolan neuspjeh u nekom drugom području života. Možda vam se rodilo bolesno dijete ili se vaš tinejdžer pobunio i otišao od kuće.

Što učiniti kada se osjećamo kao da će nam srce puknuti od boli? Kako dalje? Dokle možemo podnositi ubod oštrog noža?

Jednoj spisateljici, Barbari Johnson, ubili su sina marinca u Vijetnamu. Pet godina kasnije, neki pijani vozač usmrtio joj je drugog sina. Dvije godine poslije, treći joj je sin na dan dodjele fakultetske diplome objavio da je homoseksualac, a bio je nagrađen kao najbolji student.

Tragedija za tragedijom. Oštar nož duboko se zario u njezino srce i mislila je da neće preživjeti. Ovako je pisala o tome: ”Činilo mi se da ću dobiti infarkt. Ne znam što bi drugi rekli na to, ali ja sam se osjećala kao da ću umrijeti. Nisam mogla doći do zraka. Pala sam u stanje šoka. Kao da su me dvije željezne šake ščepale za grlo.”

Kasnije je nastavila: ”Sva su Božja obećanja vrijedna, stvarna i istinita. Iako je ljudsko srce ranjeno i krvari, ipak se treba uzdati u njih čak i onda kada se čini kao da ta obećanja baš i ne djeluju.”

Tuga s mnogo lica

Na različite oblike tuge, različito reagiramo. Jedni žele umrijeti, drugi se očeliče. Poneki pak krive i proklinju cijeli svijet pa psuju Boga.

Žalost je često isprepletena spoznajom grijeha, odnosno grižnjom savjesti. Peče nas savjest ako ne možemo utjecati na okolnosti, ako smo iznevjerili ljudske ili Božje zakone ili ako smo se ponašali neodgovorno s onim što nam je Bog povjerio.

Poneki podnose tragediju ili težak gubitak prividno opušteno i smireno, ali iznutara i njihovo srce krvari. Moguće je da će se iz njihove žalosti izroditi osvetoljubivost ili želja za optuživanjem. Nakon Lazarove smrti, iz Martinih se riječi jasno može uočiti prigovaranje kada kaže Isusu: ”Gospodine, da si bio ovdje ne bi umro moj brat.” (Iv 11, 21).

Isus se nije pokušao opravdavati. Razumio je Martino razočaranje. Ako nam je išta potrebno kada smo ožalošćeni, onda je to jedan takav prijatelj koji će biti uz nas i neće nas napustiti. Taj je prijatelj Isus.

Žalost može imati i mračnu stranu. Gnjev također, kada se iskali, može biti poguban. Oslobođena srdžba kod nekršćana može izazvati strašno uništenje.

Prije nego napravimo samo zadovoljno lice, mi kršćani također moramo priznati da često možemo prouzročiti slične štete kao i nekršćani.

Sljedeće je obilježje žalosti panika. Žalosni ljudi gube moć koncentracije, paničare i mogu potpuno osjećajno otupjeti.

 

Samoosuđivanje, zamjeranje, ljutnja i panika, samo su neke osobine žalosti i te su reakcije zapravo prirodne.

Često nas k Bogu tjera upravo taj ”nož što se zario u naše srce”. Naša vjera i naš život o tome ovise. Kada se nalazimo u dolini žalosti, potrebna nam je Njegova pomoć inače nikada nećemo biti sposobni osvajati nove vidike.

Ranjena srca

Mi ljudi, često smo puni zamisli i snova. Postavljamo si ciljeve i planiramo kako bismo oblikovali svoj život. No, što nam je činiti kada nam naše snove netko razbije u komadiće?

Henrik, koji je bio više od trideset godina pouzdani radnik u svojoj tvrtki, približavao se mirovini. S pravom se nadao da će u svojim poznim godinama biti zbrinut svojom mirovinom, no uručen mu je pismeni otkaz zbog promjene uprave. Slomljen je krenuo kući. Bio je šokiran do te mjere da nije znao kako nastaviti dalje nakon otkaza.

Ponekad nas i naša vlastita djeca rane – znaju tako ”zariti nož” u naša srca da ne znamo hoćemo li to ikada preboljeti. Jedan kršćanin, ravnatelj škole David Jeremiah, pisao je o tome kako mu se kći navukla na kokain i to baš u školi kojom je on upravljao. Piše: ”Oni osjećaji koji su me tada preplavili nisu bili nalik ni na jedno dosadašnje iskustvo. U životu me dotad ništa slično nije pogodilo što bi me pripremilo na takav udarac – šok, kao ni na bolne dane i mjesece koji su uslijedili.”

Kada roditelji učine sve najbolje, a život njihovog djeteta ipak ode stranputicom, ta će bol u njima rađati samoosuđivanje. ”Gdje sam pogriješio?” – pitamo se u takvim situacijama. Srca mnogih bogobojaznih roditelja pate za svojom djecom.

Razumije li Isus našu bol? Njega nisu razumjeli. Rugali su mu se, omalovažavali ga i na koncu ga izdali. Međutim, u evanđelju po Mateju 25, 40 čitamo sljedeće: ”Zaista kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” Kristova rečenica koja se odnosi na gladne, žedne, putnike, one bez odjeće, bolesne ili utamničene, isto tako odnosi se i na nas i na ljude koji nam stvaraju probleme. To može biti i pojedinac, ”ako i jedan od najmanje moje braće”, onaj koji mi je trn u oku, a kojemu je ipak potrebna moja bezuvjetna ljubav.

Možemo biti ranjeni i zato što nas odbacuju i izruguju radi kršćanskog svjetonazora. ”Blago vama ako vam se izruguju zbog Kristova imena jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva na vama!” (1 Pt 4, 14).

Ukoliko je tvoje srce ranjeno zbog takvih izrugivanja, znaj da će te Isus blagosloviti. ”Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!” (Mt 5, 11).

Pogrdne i zlobne riječi, mogu podjednako raniti i kršćane i nekršćane. Kršćanima su se znali rugati jer su bili dosljedni u obdržavanju svoje vjeroispovjesti. Nekog dječaka kršćanina mogu odbaciti jer ne sudjeluje sa svojim vršnjacima u opijanjima i drugim zabavama. Neka trgovkinja, koja je kršćanka, može doživjeti štetu ukoliko ne daje prednost nekom tko je nije zaslužio. Trgovca kršćanina kolege mogu ismijavati jer čestito ili uredno vodi svoje knjige. Kristova će prava djeca najvjerojatnije na tisuću načina trebati platiti cijenu svog učeništva. Apostol Petar je to ovako iskusio: ”Stoga se čude što se ne slijevate u tu istu rijeku raskalašenosti te proklinju.” (1 Pt 4, 4).

Ukoliko živimo ono što vjerujemo, tada će nas stići lažne optužbe. Isusa su isto lažno optuživali na saslušanju. Petra i Ivana su lažnim optužbama doveli pred veliko vijeće. Stjepana su lažno optužili i kamenovali. Ako su apostole i stare kršćanske vođe lažno optuživali radi njihove vjere, kako bismo mogli i zamisliti da ćemo mi umaći optužbama i vrijeđanjima?

Isus je rekao svojim učenicima da će ih svijet odbaciti. ”Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.” (Iv 15, 18-19).

Kada nas vrijeđaju

U životu apostola Pavla također je uslijedilo vrijeme trpljenja. Cijelu je listu ispisao o tome: ”Jer Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.” (1 Kor 4, 9-13).

Pavao je trpio i tjelesno, ali kada je pomislio na odgovornost apostolske službe, to ga je još više pritisnulo. ”Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.” (2 Kor 11, 28). Ovi su pritisci mogli rezultirati osamljenošću, bezvoljnošću i depresijom. Ali, u vremenu testiranja, Božja neograničena milost i beskrajna ljubav održale su Pavla, a održat će i nas.

Često sam se osjećao kao da sam na samrtnoj postelji kada se na mene srušio ogromni psihički, fizički i duhovni teret, ali Bog je moju pozornost preusmjerio na duhovnu odgovornost: ostati mu vjeran!

Pavlov život ne svjedoči o samosažaljenju, nego o pobjedničkom mimohodu. Rekao je: ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni.” (2 Kor 4, 8-9).

I sami možemo živjeti slično. Bog nikada u životu svoje djece ne dopušta poteškoće u kojima im ne bi pomogao tijekom njihovog zemaljskog života, a u vječnosti nagradio.

Bolan neuspjeh

Kada čitamo o tuđim pobjedama, kada slušamo o njihovim uspjesima, možemo postati još ogorčeniji. Mnogi su naučili skrivati svoje neuspjehe i poraze jer ne žele opterećivati druge svojim problemima.

Jednom su nekog mladića uhitili zbog oružane pljačke. Njegovi su se roditelji, kršćani, zbog toga toliko sramili da se nisu usudili danima doći kući. Nisu znali kako u buduće pogledati susjedima u oči, a pogotovo ne u oči članovima duhovne obitelji.

Sram i strah od obilježenosti, sasvim ih je paralizirao. Zatim su ipak otišli u zajednicu i tamo se dogodila divna stvar. Ljudi se nisu udaljili od njih, nego su se naprosto slijevali k njima željni da im pomognu!

Otac je kasnije rekao: ”Shvatio sam da kada ljudi navuku na se masku super-duhovnosti u zajednici i djeluju tako kao da nemaju nikakvih problema, tada se ni drugi ne usude iskreno obznaniti svoje brige. Boje se da će ih smatrati slabim i posrnulim kršćanima. Čudno, kada smo sve dobro odradili i prividno živjeli ”uspješan” kršćanski život, to nije dotaklo tuđe živote. Sada, otkad znaju da nam je sin upao u nevolju, jednostavno su se odvažili zatražiti našu pomoć. Žele saznati na koji je način Bog riješio naš problem.”

Ako se i zario ”oštar bodež” u naše srce, postojanim nas čini to ako dopustimo Bogu da nas uzme u svoje naručje. Kada smo ranjeni, moramo dozvoliti da nas On odvede tamo gdje nas želi ozdraviti.

Netko bi mogao reći: ”Čovjek nekako prebrodi ranjavanja, ali nikada ih ne može zaboraviti.” Međutim, s vremenom bolne uspomene izblijede. Kristova prisutnost ne samo da pomaže da preživimo probleme, nego nas osposobljava kako bismo kasnije mogli i drugima pomoći. Da, vrijeme također pomaže onima koji su slomljena srca.

Kada pomažemo drugima, činimo ogroman korak prema ozdravljenju. Spisateljici Barbari Johnson također se obnovilo slomljeno srce. Danas jača i ohrabruje druge svojim iskustvom. Poslije toga, mogla je preživjeti i to da joj je sin ostavio homoseksualni život te se ponovo posvetio Kristu. Kći ravnatelja škole, Davida Jeremiaha, ljubavlju mnogih oslobodila se svoga problema s drogom. Danas svjedoči o Božjoj iscjeljujućoj moći.

Kad smo slabi i bespomoćni, Bog je prisutan da nam podari snagu. Ako nam manjka mudrosti, također će nam je dati. Kada osjećamo da si ne možemo pomoći oko zacjeljivanja vlastitih rana, kleknimo pred Boga i molimo ga da nas primi u svoje naručje. To će nas dovesti do duhovnog ozdravljenja.

Zašto bismo dalje čekali?

izvor:facebook Krscanska web citaonica

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.