Ante Nimac, miljevački vjeroučitelj rodom iz Lišana Ostrovičkih, prije par godina se skrasio u šibenskoj četvrti Šubićevac. Nije završio nikakvu školu crtanja ni svladao tehnike, ali olovkom stvara živopisne portrete duhovnih velikana, poznatih ‘faca’. A crta i po narudžbi…
– S crtanjem sam počeo zapravo tek u srednjoj školi jer kroz djetinjstvo i osnovnu školu sam se više bavio nekakvim igrama i drugima stvarima kao i zapravo sva djeca. Sjećam se kad sam došao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinj, dakle u prvi u razred, svi su oko mene učili i imali dobre ocjene, dok sam ja samo nešto crtkarao. I tu sam otkrio neku privlačnost prema takvom vidu umjetnosti. Na satu fizike smo spominjali Einsteina pa sam pokušao napraviti njegovu karikaturu. Taj crtež nisam želio zadržati za sebe, nego sam ga poklonio profesorici, tako da u biti i ne posjedujem taj svoj prvi uradak – priča nam Ante kako je sve u biti počelo.
Mir, tišina, koncentracija
Budući da je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a kasnije i studij teologije u Splitu, sve ga je vezalo uz religiju, pa je bilo i logično da crta vjerske motive. Prvi takav je bio Barbare Stepinac, majke Alojzija Stepinca.
– Ubrzo su i drugi primijetili da se time bavim i krenule su narudžbe, iako mi je prvotna ideja bila crtati samo za sebe, ali znate kako to ide – nacrtaj jednome i onda moraš svima. Na drugoj godini fakulteta narudžbe su uzele maha, ali ne samo portreti već i murali dječjih motiva, to jest oslikavanje zidova u dječjim sobama. Najviše mi je ostao u sjećanju Spiderman kojeg sam naslikao u sobi jednog teško bolesnog dječaka – prisjeća se Ante tog emotivnog trenutka.
Danas najviše crta olovkom u kutku svoje sobe gdje najbolje može pronaći mir, koncentraciju i tišinu, premda priznaje da se okušao i u ostalim tehnikama poput ulja, akvarela i pastela.
– Dogodi mi se da desetak dana ne crtam ništa, ali ta situacija je česta uslijed stvaralačkog pražnjenja. Tako sam, na primjer, Clinta Eastwooda crtao oko 15 sati i iza toga nisam mogao par dana uopće uzeti olovku. Kod portreta je bitno pogoditi nos, oči i usta i kad to napraviš, onda je lakše dovršiti ostatak – objašnjava nam Nimac i krizne momente stvaralaštva.
‘Želja mi je biti još bolji’
Uzori su mu Aleksej Butirski, Paul Lung i Sebastian Kruger, trojica hiperrealista, a najdraži crtež mu je Ivan Pavao II. kojeg je napravio u 3D rezoluciji. Inspiraciju za određeni crtež dobije u trenutku, odnosno to je to ako ga u glavi uspije pretočiti na papir.
– Najviše me veseli vidjeti reakciju ljudi kad vide završeni portret i to me ispunjava i daje mi još veći vjetar u leđa. Trenutačno mi se čini da sam na 60 posto svojih crtačkih mogućnosti i želja mi je biti još bolji – zaključuje skromno Ante Nimac.
Inače, Ante piše i pjesme te je dosad izdao jednu zbirku pjesama prije devet godina pod nazivom ‘Gled’, a sve svoje uratke objavljuje i na Facebook stranici Ante Nimac Art.
