Boli li dušu kad umireš, mama? Ispovijest otvorila oči mnogima

instagram

Prije dvije godine, Sophie Sabbage je osjetila naglu, oštru bol u ramenu. Nakon pregleda i tri tjedna čekanja nalaza, saznala je da boluje od neizlječivog raka pluća koji se već proširio na kosti i mozak. Nakon razgovora s mužem, koji je proživio smrt roditelja u ranoj mladosti, odlučili su da neće skrivati rak od svoje kćeri.

Neki roditelji odluče prešutjeti svoju bolest djeci jer misle da je to preteško djetetu za podnijeti, ali mi smo odlučili na najnježniji način objasniti našoj kćeri Gabrielli što se događa – ispričala je Sophie.

“Mama ima bolest koja se zove rak”, započeli su priču, na što je, tada četverogodišnja Gabriella odgovorila “R kao rak.”. Sljedećih par tjedana su malo po malo upoznavali Gabriellu sa stvarnošću i značenjem samog raka za mamu i cijelu obitelj.

Malo po malo govorili su joj više:

“Mama je vrlo bolesna. Mama možda neće ozdraviti. Mama te ne može više podići s lakoćom kako je prije mogla. Mama želi provesti što više vremena s tobom jer možda neće dočekati tvoj sljedeći rođendan. Mama će možda umrijeti.”

Gabriella nije u potpunosti mogla shvatiti cijelu situaciju, ali je znala da može pitati što god želi i da će joj roditelji odgovoriti.

Sophie smatra da je na taj način spriječila strah i nesigurnost kod Gabrielle.

– Neznanje potiče zamišljanje onog najgoreg. Nemogućnost ili nesigurnost djeteta da pita što ga zanima bilo bi pogubnije za njezin život i odrastanje, nego da joj teška pitanja ostanu neodgovorena – smatrala je Sophie.

– Dali smo joj puno prostora i prilika da nam se pridruži na ovome putovanju, ali jako malo prostora za izmišljanje stvari koje se događaju kod kuće ili koje osjeća – objasnila je Sophie za Daily Mail i nastavila:

Sjećam se kad joj je bilo pet godina i noći kad joj je ispao prvi zub. Spremali smo se za spavanje kad me upitala:

– Mama, što radimo kad umremo?
Odgovorila sam joj:
– Naše duše napuštaju tijelo i idu k Bogu. A ponekad, duše ostaju na nevidljivom mjestu na Zemlji s kojeg će i dalje voljeti svoju djecu.

– Boli li dušu kad umireš, mama? – pitala je.
– Ne vjerujem, srce – odgovorila sam.
– Dobro, jer ja volim tvoju dušu – odgovorila je nježno, tonući u san sa zubom ispod jastuka.

Sophie kaže da je odluka da ona bude uključena u događanja vezana uz bolest Gabrielli pružilo određeno samopouzdanje jer je znala što se događa. Čak su i njezini odgajatelji potvrdili da je Gabriella u školi vesela i da se ne osjeti teret koji ona nosi, već da joj je emotivna inteligencija razvijenija nego kod njezinih vršnjaka.

Ipak, dodaje, da nisu svi razgovori prolazili glatko i da je bilo situacija kada su obje bile jako emocionalne.

 

Svoju priču Sophie završava s nadom u budućnost:

Prije svega, ovo želim za nju: da se veseli životu, unatoč tome što se sve može dogoditi. Želim da dopusti realnosti da joj otvori srce prije nego što ga strah od posljedica zatvori. Želim da pronađe ljepotu u svojim reakcijama na izazove i uspjehe kad ih prevlada. Ne želim da se ikada pita što se dogodilo njezinoj mami ili da bude zaslijepljena mojim naglim nestankom. Želim da se pridruži pticama u pjevu nakon oluje.

Sophie ističe da svojim načinom ne želi drugima sugerirati da tako trebaju postupiti i oni već da je njezin izbor bio ispravan za njezinu obitelj. Inače, Sophie vodi blog na kojemu potiče ljude da razgovaraju o raku i da žive usprkos bolesti. Možete je pronaći i na Instagramu i Facebooku.

izvor:24sata

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.