Fenomen festivalske stihije u Hrvatskoj je zapažen ali gotovo nimalo istražen. O festivalskim studijima, proliferaciji festivala i potrebi da ih se shvati kao dio javnih politika, piše Karmen Krasić Kožul.
“U etimologiji riječi festival, nalazi se ideja praznika, gozbe i slavlja. Ključno pitanje ostaje tko slavi i što se slavi.”[i]
Kada sam prvi put pročitala eseje Dragana Klaića, sve što sam mislila da znam o produkciji kontroliranog kaosa kojeg nazivamo festivalima, dobilo je novo značenje. Bilo je to pred nepune četiri godine, netom prije njegove smrti, a nakon moje odluke da pronađem neki novi put izvan festivalske industrije. Međutim, na festivalske životinje bi se lako mogla primjeniti ona o najstarijem zanatu na svijetu pa ovaj tekst pišem nakon rađanja još jednog “posljednjeg” festivala, pomalo u baby blues-u, pomalo u zenu, osjećaj kojeg dobro poznaju svi koje je jednom prožvakala festivalska makina.
Tražeći tako vlastiti smisao, naišla sam na Dragana Klaića i njegov esej “Budućnost festivalske formule”. Esej je napisan povodom organizacije “A Holland Festival symposium in De Balie“, 2002. godine u Amsterdamu, a cjelovit tekst možete pročitati ovdje: The Future of Festival Formulae. Ovo je kratka meditacija na spomenuti tekst, Klaiću u spomen, a za sve one koji će još puno puta ponoviti “I’m too old for this shit”, dok dovršavaju jedan, a već planiraju slijedeći festival.
Centralni pojam Klaićeve analize unutar festivalskih studija, područja čiju se klasifikaciju kao zasebnu disciplinu pripisuje upravo njemu, jest proliferacija festivala. Prema Anić/Goldsteinu proliferacija je: “umnožavanje stanica, bujanje tkiva u vrijeme embrijskog razvitka ili u doba rasta, te u upalnim, regeneracijskim i tumorskim procesima“. Koji se točno upalni procesi dogadjaju na tijelu kulturnog života europskih građana, a da za posljedicu imaju festivalizaciju svih njegovih formi i sadržaja ni dvanaest godina nakon objave eseja nije posve jasno. Dapače, čini se da se sa sve većim brojem festivala ovo pitanje postavlja sve manje.
Primjerice platforma EFRP – European Festivals Research Project čiji je Dragan Klaić osnivač, lansirana je kao projekt EFA-e – European Festival Association, s ciljem mapiranja i istraživanja fenomena proliferacije festivala u Europi. Platforma je kroz male grantove poticala istraživače na znanstveno bavljenje ovom temom i otvorila niz debata poput pitanja rastućeg broja festivala i održivosti, razvoja publike, društvenog i intelektualnog utjecaja festivala ili pak preporuka za kreiranje javnih festivalskih politika.
Medjutim, u posljednje tri godine aktivnost ove platforme je gotovo zamrla, a na vidiku nema neke druge koja bi ju adekvatno zamijenila. Festivalske mreže su u europskim okvirima jedine organizacije koje se donekle sustavno bave temom festivala. Tako je izvještaj “Snaga u brojevima“, EJN – European Jazz Networka o stanju industrije jazz festivala iz 2012. godine pravo malo remek djelo po načinu prikupljanja i prezentacije podataka.
Izvještaj je logični odgovor na aktualnu agendu u kojoj se preferiraju egzaktno mjerljivi rezultati, a čija je opsjednutost brojevima naročito zabrinjavala Dragana Klaića. Što iz bojazni da vodi osiromašenju konteksta kulture, što zbog svjesti o lošem i nedovoljnom praćenju podataka od strane samog sektora: “Vrijednost festivalske dokumentacije nije samo u mogućoj rekonstrukciji individualnih karijera umjetnika i grupa nego i u razumijevanju dinamike internacionalnog i interkulturalnog utjecaja, te promjena u kulturnim konstelacijama i umjetničkim praksama, kulturnim politikama i strategijama urbanog razvoja.” [ii]
Po pitanju mapiranja, istraživanja, javnih politika i ikakvog dubljeg pristupa fenomenu festivalske stihije u Hrvatskoj, situacija je prilično alarmantna. Nitko ne zna koliko u ovom trenutku festivala ima u Hrvatskoj, ne postoji nikakva klasifikacija prema sadržaju, formi, izvorima financiranja, niti jasni kriteriji njihova financiranja javnim sredstvima. Dok se jedni bune da su nemilosrdno prepušteni zakonu tržišta, za druge je samo spominjanje tržišta ravno kulturocidu. Između ove dvije krajnosti su rijetki primjeri koji su festivale uspjeli učiniti djelom lanca u kojem je dozvoljeno zaraditi i sačuvati umjetnički integritet.
Tragika i prilika hrvatske festivalske formule je u tome što lokalno stanovništvo uz festivale veže osjećaj vlastitog identiteta, donosioci odluka vrlo malo koriste ovaj moćan alat za poticanje društvenih i ekonomskih efekata, a festivali još rjeđe članstva u internacionalnim mrežama ili benefite svojeg minulog rada. Pri tome ne postoji niti lokalna inicijativa udruživanja festivala. Razumljivo je da vrlo rijetki festivali mogu priuštiti skupa članstva u europskim mrežama poput EFA-e ili EJN-a, ali europske mreže dopuštaju i kolektivna članstva za srodne festivale po žanrovskim, umjetničkim, teritorijalnim i drugim kriterijima, čija je cijena znatno prihvatljivija i dostupna čak i vrlo malim festivalima.
Možda bi prvi korak bila neformalna mreža nacionalnih festivala za koju nije potrebno više od malo entuzijazma i dobre volje, sastojaka koji nisu nikada manjkali festivalskome svijetu. Pa da se na dnevni red stave izazovi profesionalaca koji uz umjetnost i kulturu imaju i jedinstvena znanja o publici, marketingu, tržištu, financiranju, upravljanju, komuniciranju, drugim kulturama i lokalnim zajednicama. Djeljenjem ovih informacija među kolegama, sa javnošću i novim generacijama, možda ćemo saznati odgovor na pitanje: tko slavi i što se to slavi?
Izvor: http://www.culturenet.hr/
