– Najvažnija lekcija koju nam je Eli održala je ona iz svakodnevnog života. Za razliku od ljudi koji žive od sjećanja na prošlost i u strahu od budućnosti, psi priznaju samo jedno vrijeme – sadašnje. Ljudi su skloni žrtvovati današnji dan za neko ‘bolje sutra’ i odgoditi lijepe stvari ‘za neko bolje vrijeme’, a onda nakon godina odgađanja žale za propuštenim prilikama i pokidanim vezama. Za pse postoji samo ‘sad’ i ‘ovdje’, ne postoji ništa važnije od današnje šetnje i sljedeće šiške koja će poletjeti preko livade– započinje Šibenčanka Branka Grubić priču o Eli, psu koji je njezin vjerni prijatelj i suputnik više od pet godina.
Sam početak života s Eli bio je spektakularan, prisjeća se Branka 2012. godine i noći uoći velikog snijega koji je zatrpao Dalmaciju. Ona i suprug vidjeli su oglas o dva štenca u tipu Njemačkog ovčara koji su ostavljeni u kutiji pred veterinarskom stanicom u Splitu. Unatoč snijegu i ljetnim gumama, uputili su se na put po svoje štene s kojim im je život postao avantura.
– Idućeg jutra čitava Dalmacija je bila blokirana, sedam dana smo uživali na snijegu i tako je počela naša avantura sa Eli koju smo nazvali prema avanuturističkom liku iz najdražeg nam crtanog filma ‘Nebesa’. Nismo znali puno o psima, ali smo istog trena shvatili da će se mnogo toga u našim životima promijeniti. Već prvog dana, a da to nismo ni shvatili, počela nas je učiti bitnim stvarima u životu. Čopor s kojim je odrastala bio je izrazito šaren, bilo je tu svih vrsta, veličina i karaktera, zajedno su se igrali i jesdno drugo učili psećim stvarima. Pse ne zanima tko je koje ‘marke’ i veličine. Ili si pas, ili nisi. Ista stvar je i s vlasnicima. Grupa potpuno različitih ljudi koji se, bez obzira na razlike u godinama, karakteru i stavovima, svakodnevno druže na svježem zraku, uz šetnju, zezanciju i igre – priča nam Branka o druženjima na Šubićevcu.
Iako je ponekad znala čuti komentare kako se ljudi okreću psima i zanemaruju druge ljude, smatra da to nema veze sa stvarnom situacijom. Zahvaljujući Eli upoznali su velik broj ljudi koje danas nazivaju prijateljima.
– Možda će nekome zvučati čudno, ali jedna od najvažnijih zadaća pasa u današnjem vremenu je da ponovo povežu ljude – smatra Branka.
Eli je izrazito aktivan pas, stoga vlasnicima ne preostaje ništa drugo nego da i oni budu takvi. Dnevno provedu najmanje tri sata u šetnji i igri, svaki dan gledaju zalazak sunca nad Šibenikom s najljepše moguće pozicije, a za malo duže šetnje biraju planinarske staze u okolici.
Zahvaljujući upravo psu, Branka i suprug su obišli najljepše prirodne atrakcije i nacionalne parkove u regiji, a svjetski putnik Eli je bacila đir do Sarajave, Praga i Budimpešte.
– U njezin odgoj smo uložili puno vremena i to nam se višestruko vraća. Ona zna kada je vrijeme za igru i istraživanje, a kada mora biti strpljiva i mirna. U kafiću, restoranu ili na poslovnom sastanku mirna je satima, a jednako je poslušna bilo da je s nama ili na čuvanju kod Krešinih roditelja. Bila je s nama u kazalištu, na probama i koncertima šibenskog Kola, na koncertu Gibonnija, a često ide s Krešom na posao. Bila je glavna zvijezda na otvaranju moje prve izložbe u Sarajevu, među stotinjak nepoznatih ljudi. Gdje god mi idemo, ona putuje s nama. Putovati s Eli znači dosta ograničenja jer ne smijemo ulaziti u muzeje, crkve, neke restorane i sredstva javnog prijevoza. Stalno treba paziti na druge pse, mačke, golubove i druge gradske životinje. Ali s druge strane, to znači cjelodnevni boravak na otvorenom i duge, duge šetnje ulicama gradova. U Pragu, Budimpešti, Sarajevu i Beču smo pješačili i do dvadesetak kilometara dnevno i upoznali svaku ulicu – objašnjava Branka.
Eli nije savršen pas, kazat će, jer ima ona u sebi nešto dominantno, ovčarsko. Voli biti glavna i misli da je cijeli svijet samo njezin. U susretu s drugim ženkama zna doći do bučne rasprave, a kad vidi mačku ili vjevericu momentalno otkazuje poslušnost.
– Jednom smo je u Dubrovniku odvezali, samo na desetak sekundi, da ju fotografiramo na sred Straduna. To je bilo dovoljno da ona snimi mačku i krene u akciju. Razbucala je kompletan štekat, gosti su poskakali sa stolica, turisti su se smijali kako je lukava mačka mota oko malog prsta, a konobari su vikali ‘Drž’te cuku, drž’te cuku!’. Zemljo, otvori se. Jednom je u šumi naletjela na lovca i lajanjem ga otjerala na stablo. Na Ziru je odjurila za lovačkim autom koji je vozio vepra, na Velebitu je uhvatila trag divokoze i popela se na vrh kanjona, ne znam ni sama kako je sišla. Na Dinari je trčala za divljom mačkom, a na Durmitoru je Rusima ukrala mesni doručak ispred šatora. Mesni doručak je bio na podu, pa se to ne računa kao krađa. To su kroz smijeh i Rusi rekli – prepričava nam Branka Eline anagdote koje ne sadrže agresiju, samo malo nestašluka
Imati psa je velika odgovornost i obveza. Tu pomalo zastrašujuću rečenicu su najviše čuli prije nego su udomili ‘štene u tipu NJO’
– I danas, 6 godina poslije, tvrdim da je to istina. Pas je obveza. Ali to je za ljude tako zdrava obveza. Nešto što će te natjerati da tri puta dnevno prošetaš po kvartu, popričaš sa susjedima, upoznaš nove ljude, vikende provedeš na nekoj planini, istražuješ strane gradove i garantirano se od srca nasmiješ bar jedanput dnevno. Eli nas je naučila da je od materijalnog važan jedino krov nad glavom, nešto hrane i auto s dovoljno goriva da te poveze na lijepa mjesta, sve ostalo je nebitno. U želji da njezin kratki život ispunimo avanturama i uzbuđenjima, stvorili smo sebi nezaboravne uspomene. Ništa ne može zamijeniti vrijeme koje provodite s onima do kojih vam je stalo, radeći stvari koje volite. Taj fokus na jednostavne, ali bitne stvari mi daje stabilnost i okvir za sretniji život. Taj osjećaj me vodi i kroz moj slikarski rad i ta me je filozofija dovela do toga da prestanem odgađati svoj san, uhvatim se slikanja već danas i učinim od toga najbolje što mogu – zaključuje Branka.
