Sve što znamo o Kati Roši, rekli su nam drugi. Onda smo sjeli s njom za stol, na kavu, provjeriti koliko toga su nam krivo rekli. Kata je, uglavnom, na dosta toga potvrdno klimala glavom sa smiješkom na licu. Htjela – ne htjela, godilo joj je čuti da je smatraju zgodnom ženskom, bilo joj je drago prisjetiti se nekih dragih vremena i svih pouka koje je izvukla iz teškog životnog perioda. Sve u svemu, kad se povuče crta, Kata Roša je, valjda, najzgodniji ‘tomboy’ u gradu i malotko se s tim neće složiti.
Mlada, lijepa, uspješna na poslu, voli sport i tetovaže (ima ih pet, a planira još dvije), voli svako toliko posjetiti riječki Grobnik zbog trka koje se tamo voze… Žao nam je, dečki, Kata Roša je zauzeta. Štoviše, planira se slavlje, a kaže, osjeća i kucanje biološkog sata.
Kad smo se raspitivali o Kati Roši, osvrti su, uglavnom, išli u smjeru –’tomboyja’. ‘Ma, ona ti je ona zgodna plavuša, ali malo baca na muško. Vozila je trke’. Jesi ‘tomboy’?
Jesam, ima dana kad više bacam na mušku stranu, nego na žensku.
Vjerojatno si se kroz djetinjstvo susretala s komentarom da si trebala biti muško?!
Definitivno. Kad sam bila mala, zvali su me Mario, šišali su me nakratko i odjevali u mušku odjeću. Mislim da su time samo pratili moj karakter. Odrasli smo kraj Tehničke škole i na ulici je otprilike bilo deset muških i nas dvije ženske, moja sestra i ja. S tim da se Mara nakon neke dobi počela igrati barbikama i lutkama, a ja sam nastavila s pljucama, pračkama, čepovkama, nogometom, motorima.
Koliko je tog ‘muškog’ ostalo u tebi?
Negdje 2004./2005. godine, dvije sezone, vozila sam moto utrke, ali primjetila sam da što idem starija, sve više ženskih stvari dolazi do izražaja. Onako, mic po mic, što idem starija sve sam ozbiljnija i to, valjda, dolazi s godinama. Mislim da sad ipak prevladava ženska strana.
Obično žene koje su omiljene u muškom društvu, nisu osobito drage ženskoj populaciji. Jesi li se nalazila u sličnim situacijama?
Jesam. Da se smatram nekom lipoticom ili da sam zgodna, i ne baš. Kao žensko, reći ću da ima ljepših. Okrenut ću se za zgodnom ženskom kao i za zgodnim muškarcem. Mislim da je svatko u životu pretrpio te neke sitne minuse bez obzira jesu li uspješni više ili manje u svom poslu, jesu li više ili manje lijepi. Ipak živimo u okruženju u kojem će te pravi prijatelj pohvaliti, a ostali će biti ljubomorni na tvoj uspjeh ili bilo što drugo.
Rekli su mi, između ostalog, da si nedavno izludila tvrtku dok ti napokon nisu primili karticu koju inače ne primaju prilikom plaćanja računa. Istina?
Ponekad je ta moja upornost dobra, pozitivna, ali ponekad zna biti negativna po principu ‘što na umu, to na drumu’. Ponekad kad znam što želim, tako mora biti. Išla sam putem interneta kupiti sebi za rođendan jednu haljinu i cipele, ali nisu prihvaćali moju American karticu, samo Master ili Vizu. Pokušala sam u dogovoru s njima pronaći nekog tko ih ima, ali nisam našla, a nisam ima mogla uplatiti ni putem Western Uniona pa sam im rekla da pronađu neko rješenje i onda mi se gospodin javio nakon dva dana da su pronašli način kako da im platim s karticom koju imam.
Može li se to pripisati famoznom šibenskom dišpetu?
Ne bih rekla da je to dišpet jer bi to bilo nešto drugo, ali definitivno u sebi imam šibenskog dišpeta. Moj otac kroz priču zna reći da su pravi, fetivi Šibenčani pomalo zloćesti jedni prema drugim, da si znaju raditi dišpet. Imam zgodnih situacija iz vremena kad sam bila mlađa kad sam sestri podvaljivala dišpete. Ona je bila jedna od top osoba kojoj sam to voljela raditi.
Kad smo kod dišpeta, vezana si uz Funcute. O kakvoj je ‘vezi’ riječ?
Dok sam bila dijete i dok smo se igrali kod Tehničke škole bila sam okružena muškim prijateljima i tada se išlo na utakmice, ne toliko košarkaške, koliko nogometne. Pa su se krali lancuni iz bolnice da bismo na njima pisali transparente. Kasnije sam se upisala u mažuretkinje, a kad je voditeljica osnovala grupu navijačica, Funcutice, i tamo sam bila. Ali, valjda je to i zbog mog karaktera. pa gospođa koja nas je vodila osnovala je grupu navijačica za košarku. Volim sport, podržavam sve sportove u gradu. Prijatelji s Baldekina su u Funcutima. Momak mi je među glavnim u Funcutima…
Još uvijek voziš motor privatno?
Vozim maksi skutera, ali trke više ne vozim. Ne zbog prometne, nego zbog godina. Došle su godine, kad sam ih vozila bila sam deset godina mlađa. Ne znam da bih sada išla voziti. Prvo, tada je to bilo proći sito i rešeto da te netko sponzorira. Ići moliti od kafane do kafane, od ureda do ureda.
Jel’ bilo teško zato što si žensko ili…?
Htjela sam voziti trke još kao maloljetnica i s tom idejom došla sam kod ćaće koji mi je dao dvije u bobinu. E, kad sam postala punoljetna i kad sam pročitala da se ponovno organiziraju trke došla sam do prijatelja od kojeg sam tražila pomoć jer ima priliku pa nije htio jer kao ne sumnja u moje vozačke sposobnosti… Međutim, posve slučajno u jednoj šetnji rivom naletjela sam na prijatelja Šadiju, Zorana Arnautovića, koji je i sam bio prvak na Grobniku. Kad sam mu to rekla, odmah je pristao pomoći mi i postao mi je mentor. To u stvarno bili dani. Odlično je bilo. Nervoza, adrenalin te pere.
Jesu ‘pale’ nagrade?
Kad sam vozila trke u Šibeniku kao jedina ženska u muškoj kategoriji, osvojila sam treće mjesto i tada mi je ukupni poredak na nivou Hrvatske isto bio treći. Tada sam dobila pehar i dvije, tri litre ulja. Nisam nikad vozila zbog nagrada nego jer sam odmalena to htjela. Vidjela sam se u tome i htjela sam prvo sama sebi dokazati da to mogu. Sjećam se da sam plakala na bini jer je bilo super viditi sve te ljude. To ne možeš pojmiti. Popeti se na tron u svom gradu. Tu mi je ćaća plaka. Je, je. Rekli su mi da su ga vidili i da ga je netko zvao, da nije moga ubosti prstom tipku koliko su mu su ruke tresle. Kad se javio, rekao je:’Koju p… materinu me zoveš.Mala mi vozi trke’. To je bilo doživljaj jer drago mi je da sam to prošla. Danas to ništa ne može zamijeniti. Super je to što sutra, ako budem imala djecu, njimma to mogu pričati, iako ne znam da bih im dopustila da voze. Kad sam vozila prvu trku, svojima uopće nisam rekla gdje idem, mislili su da idem kod prijateljica. S trke, s puta došla sam odmah kući, na ručak. Sjedili smo za stolom, ćaća, mater i ja. Puna doživljaja i svega nisam znala kako ću im reći. Mate me pitala što mi je, da nisam trudna. Rekla sam im da nisam išla spavati kod Ane, nego na trke. Tada je nasta šok s moje strane jer mi ćaća reka da ako me to veseli da će me on podržati.
Nosi li prezime Roša kakvo breme?
Mog ćaću i materu svi znaju. Ne možeš se sakriti ispod kamena, da te ne prepoznaju. Ali ima jedna simpatična priča. Uvijek sam bila ‘mala Rošina’ i kad god bih trebalo ući u neki disco ili nešto, uvijek je bilo ‘to je mala Rošina, pusti je’. I sad, što je zanimljivo je da kad se u Vodicama otvorio klub Exit, kad je bio na vrhuncu svoje slave, moja najbolja prijateljica Ana Tepić i ja tamo smo izlazile i s vremenom su nas svi upoznali. A moj stari, kako je ljeti znao svirati u Vodicama, poslije svirke odlučili su doći u Exit i došao je na ulaz koji se plaćao. E, ali ne. Prišla je tada jedna cura koja me znala i znala je da je to moj ćaća pa je curi na ulazu rekla:’Pusti ga, to ti je otac Kate Roše ‘. Nije teško. Drago mi je što je on takav kakav je, što je liberalan, što su nas odgojili kako su nas odgojili. Oni su strašni roditelji. Uvijek kažem da im treba digniti spomenik. Mami pogotovo.
Vjerojatno nije bilo lako izaći vani i tražiti pomoć javnosti kad se Mara razbolila?
Nije nikakva sramota priznati da imaš nekakav problem koji se treba riješiti. Sramota bi bila da ne priznaš problem i ne tražiš pomoć. Kad mi je Mara javila što se događa, bio je to velik šok jer je to nešto što se događa drugima, ne tvojoj sestri. To je nestvarno. Kad mi je rekla preko telefona, kad sam spustila slušalicu, u tom trenutku raspao mi se cijeli svijet. To što sam tražila pomoć putem Facebooka ne smatram da je to herojstvo, wow. Mari je za liječenje trebalo 60 tisuća eura i ja sam dva dana bila u agoniji da li da to napravim ili ne, ali ne zbog sebe nego zbog Mare jer sam znala da se njoj to neće svidjeti. Potom sam joj rekla da nju, zapravo, nitko ništa i ne pita. Da joj je liječenje potrebno, a mi novca nemamo. To su enormni iznosi. Tako da mislim da bi bilo tko isto reagira, isto napravio.
