FOTO: Marina Bitunjac, Šibenčanka koja živi japanski stil života

Marina Bitunjac je 23 – godišnja Šibenčanka s trenutnom adresom u Zagrebu, gdje studira na Arhitektonskom fakultetu, Studiju grafičkog dizajna. Završila je Gimnaziju Antuna Vrančića, ljetne praznike provodi u rodnom gradu, izlazi kao što i svi mladi izlaze i, po svemu ovome, čini se da je riječ o prosječnoj mladoj Šibenčanki. Ipak, Marinu nešto izdvaja iz mase i čini je posebnom – njezin hobi i strast koji su postali način života. Marina voli japansku kulturu, prije svega anime, čiji se utjecaj vidi i u njezinim ilustracijama.

O čemu je točnu riječ, pojasnila nam je kroz razgovor tijekom kojeg smo se dotaknuli i drugih tema vezanih kako za nju, tako i za Šibenik.

OBIČNA DJEVOJKA

ANIMA8

Možeš li nam ukratko reći tko je Marina koja se krije iza Marina Mika Art stranice?

Sasvim obična djevojka s malo neobičnijim hobijem, bar gledano očima drugih jer ono što radim i volim, meni nije neobično. Studiram u Zagrebu grafički dizajn pri Arhitektonskom fakultetu. Dugo nisam znala za taj fakultet, slučajno sam saznala i pokazalo se kao nešto što me zanima i gdje sam se vidjela. Mislila sam, iskreno, da će biti više crtanja, ali snašla sam se. Uvijek mi ostaje hobi u slobodno vrijeme.

Crtati sam počela još u vrtiću, gledala sam crtiće na televiziji, što i danas volim. Crtani filmovi su mi jako dragi, od Disneya, i to onih starijih jer današnji koji stavljaju naglasak na 3D mi nisu sjeli, do japanskih anima.

Kako je počela ljubav prema animi?

ANIMA11

ANIMA10

Pa, baš sam nedavno pričala o tome s mamom i kad malo vrtim film, to je bilo neizbježno. Kao mala sam na kabelskoj televiziji gledala crtiće, za koje su tipični agresivni likovi i takav način pričanja što je dovelo do toga da sam i sama postala agresivna. Moji su rekli to tako ne može, isključili su mi taj program, ali sam našla alternativu na njemačkoj televiziji – tako sam naučila njemački, ali sam se upoznala i s animom. Kod nas su isto relativno dosta puštali takve crtiće, od ‘Pokemona’ i ‘Candy, Candy’ do ‘Mjesečeve ratnice’. Jedno je vuklo drugo od malena, a kako svaki taj crtani film ima svoje popratne pjesme, razvila se i ljubav prema toj vrsti glazbe. Svaki bend dosta ulaže u svoj stil i izgled koji mijenjaju u svakom singlu i to mi se svidjelo. Već skoro deset godina meni je to postalo normalno, sastavni dio života. Veliki sam obožavatelj bajke, skupljam sve starije što mogu naći, a japanska kultura ima veliki broj tih bajki i narodnih priča. Anime se u svijetu animacije ne cijene jer oni sve to rade brzo, kao junk food. Iznimka je redatelj Miyazaki koji je veliko svjetsko ime i priznati autor. On je dosta boravio u Hrvatskoj te je kroz svoje filmove radio panorame Dubrovnika i Visa, te se i tu krije, vjerujem, jedan od razloga zašto toliko japanskih turista dolazi u našu zemlju. U mlađim danima se on zaljubio u Dalmaciju i to je morao uključiti u svoj film.

Možeš li nam reći nešto o svojim ilustracijama?

ANIMA1

ANIMA

Ono što najviše volim su ruke, oči i kosa i tome u svojim ilustracijama dajem najviše pozornosti, što je i vidljivo. Koristim olovku ili jako tanke markere i radim na papiru A4 formata. Svoje radove još nisam prodavala jer smatram da nisam netko i nešto da bih sad mogla staviti neku cijenu. Stranicu sam otvorila jer su me drugi nagovarali i dalje me iznenađuje da ljudi znaju za moje radove.

Perfekcionist sam i svoje radove upravo iz tog razloga zovem ‘skečevi’ jer nikad nisu dovršeni, uvijek vidim mjesta napretku i doradi.

Što se tiče nekih budućih planova s ilustracijama, tu idem korak po korak, ne želim žuriti i ‘prodavati se’ dok još nemam neko ime. Na pitanja da li vidim svoje ilustracije jednog dana na torbama ili majicama, odgovor je da. Već sam tako nešto i radila za jednu konvenciju na koje idem i majice su se rasprodale brzinom svjetlosti.

Kad si već spomenula konvencije, riječ je o anima konvencijama?

Tako je. Godinama već idem na njih, sad se sprema jedna u devetom mjesecu u Zagrebu, u klubu Močvara i čini se da će i taj događaj biti dobro posjećen. Već pripremam outfit za konvenciju, ovih dana sam po Šibeniku tražila hlače koje mi trebaju za kostim i morala sam prodavačicama objašnjavati za što mi trebaju. Moram priznati da nisu bile u šoku, dapače, bilo im je simpatično.

LJUBAV PREMA MODI

ANIMA9

Ljubav prema animi i japanskoj kulturi je vidljiva i u tvom stilu odijevanja?

Volim visoku modu jer to je stvarno umjetnost, kao da gledaš neko djelo samo što se šeće u 3D izdanju u tkanini. Utjecaja ima, naravno, jer ipak ja živim s animom već godinama i to je sastavni dio mog života. Što se tiče mog modnog stila, ja ne smatram da nešto pretjerano odskačem od drugih, nosim ono što volim i u čemu se osjećam dobro, a ako to i nije nešto ukalupljeno, nisam primjetila niti sam se susrela s nekim negativnim komentarima. U Hrvatskoj je problem biti malo drugačiji, da se tako izrazim, što se vidi kada u kombinaciji za anima konvencije izađem van i sjednem u tramvaj. Ono što me najviše iznenadilo je činjenica da od male djece, koja vole komentirati sve neobično, i od starijih ljudi nisam imala nikakve komentare, pogotovo ne one ružne, dok su ljudi mlađe životne dobi pokazali najmanje razumijevanja za nešto drugačije.

Anima je dio tvog života, jesu li i tvoji prijatelji u ‘istom filmu’?

Što se tiče mog društva, u Šibeniku su me znali kao ‘onu koja voli žute’. Dolaskom u Zagreb se krug ljudi proširio, našla sam ekipu koja ide na konvencije i voli isto što i ja, ali generalno meni nije bitno tko što voli, družim se s ljudima zbog njih samih. Etikete ne volim. Kako etiketiranje ljudi, tako ni prostora, odnosno mjesta za izlaske. Mogu izaći svugdje, bitni su ljudi. Hoćemo mi sad sjediti u ušminkanom kafiću ili na travi, potpuno je nebitno.

Ljudi vole stavljati etikete na sve, pogotovo u manjim mjestima. Mada, moram priznati, iako je Šibenik mali grad, nisam nikad imala neko ružno ili osuđujuće iskustvo. Grad se budi, ide u nekom pozitivnom smjeru i postaje grad primjeren mladima nudeći im bogati sadržaj. Festivali glazbe, crtanog filma, koncerti – sve su to odlične stvari. Prije nekoliko godina, zatvaranjem Crtaone, grad je izgubio tu ‘alternativnu scenu’, ali čini se da se ona vratila i to na velika vrata.

Planovi za budućnost, što možemo očekivati od Marine i njezinih ilustracija?

Trenutno je prvi plan upisati diplomski studij, a neki dugoročni plan za život nemam. Cijeli život smo uljuljkani u neki kalup u kojem sve ide logičnim slijedom – roditelji nas upišu u vrtić, nakon toga slijedi osnovna škola, pa srednja. Moj prvi šok je bio kad nisam odmah upisala fakultet, prvo suočavanje sa svijetom odraslih i surovom realnosti. Nakon toga sam shvatila da ne treba raditi planove jer život nas često odnese u drugom smjeru. Naravno, to ne znači da sad dignemo ruke od svega i prepustimo se. Voljela bih u budućnosti raditi crtane filmove i animaciju, ali to je trenutno želja, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.