FOTO: Marina Bitunjac, Šibenčanka koja živi japanski stil života

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Marina Bitunjac je 23 – godišnja Šibenčanka s trenutnom adresom u Zagrebu, gdje studira na Arhitektonskom fakultetu, Studiju grafičkog dizajna. Završila je Gimnaziju Antuna Vrančića, ljetne praznike provodi u rodnom gradu, izlazi kao što i svi mladi izlaze i, po svemu ovome, čini se da je riječ o prosječnoj mladoj Šibenčanki. Ipak, Marinu nešto izdvaja iz mase i čini je posebnom – njezin hobi i strast koji su postali način života. Marina voli japansku kulturu, prije svega anime, čiji se utjecaj vidi i u njezinim ilustracijama.

O čemu je točnu riječ, pojasnila nam je kroz razgovor tijekom kojeg smo se dotaknuli i drugih tema vezanih kako za nju, tako i za Šibenik.

OBIČNA DJEVOJKA

ANIMA8

Možeš li nam ukratko reći tko je Marina koja se krije iza Marina Mika Art stranice?

Sasvim obična djevojka s malo neobičnijim hobijem, bar gledano očima drugih jer ono što radim i volim, meni nije neobično. Studiram u Zagrebu grafički dizajn pri Arhitektonskom fakultetu. Dugo nisam znala za taj fakultet, slučajno sam saznala i pokazalo se kao nešto što me zanima i gdje sam se vidjela. Mislila sam, iskreno, da će biti više crtanja, ali snašla sam se. Uvijek mi ostaje hobi u slobodno vrijeme.

Crtati sam počela još u vrtiću, gledala sam crtiće na televiziji, što i danas volim. Crtani filmovi su mi jako dragi, od Disneya, i to onih starijih jer današnji koji stavljaju naglasak na 3D mi nisu sjeli, do japanskih anima.

Kako je počela ljubav prema animi?

ANIMA11

ANIMA10

Pa, baš sam nedavno pričala o tome s mamom i kad malo vrtim film, to je bilo neizbježno. Kao mala sam na kabelskoj televiziji gledala crtiće, za koje su tipični agresivni likovi i takav način pričanja što je dovelo do toga da sam i sama postala agresivna. Moji su rekli to tako ne može, isključili su mi taj program, ali sam našla alternativu na njemačkoj televiziji – tako sam naučila njemački, ali sam se upoznala i s animom. Kod nas su isto relativno dosta puštali takve crtiće, od ‘Pokemona’ i ‘Candy, Candy’ do ‘Mjesečeve ratnice’. Jedno je vuklo drugo od malena, a kako svaki taj crtani film ima svoje popratne pjesme, razvila se i ljubav prema toj vrsti glazbe. Svaki bend dosta ulaže u svoj stil i izgled koji mijenjaju u svakom singlu i to mi se svidjelo. Već skoro deset godina meni je to postalo normalno, sastavni dio života. Veliki sam obožavatelj bajke, skupljam sve starije što mogu naći, a japanska kultura ima veliki broj tih bajki i narodnih priča. Anime se u svijetu animacije ne cijene jer oni sve to rade brzo, kao junk food. Iznimka je redatelj Miyazaki koji je veliko svjetsko ime i priznati autor. On je dosta boravio u Hrvatskoj te je kroz svoje filmove radio panorame Dubrovnika i Visa, te se i tu krije, vjerujem, jedan od razloga zašto toliko japanskih turista dolazi u našu zemlju. U mlađim danima se on zaljubio u Dalmaciju i to je morao uključiti u svoj film.

Možeš li nam reći nešto o svojim ilustracijama?

ANIMA1

ANIMA

Ono što najviše volim su ruke, oči i kosa i tome u svojim ilustracijama dajem najviše pozornosti, što je i vidljivo. Koristim olovku ili jako tanke markere i radim na papiru A4 formata. Svoje radove još nisam prodavala jer smatram da nisam netko i nešto da bih sad mogla staviti neku cijenu. Stranicu sam otvorila jer su me drugi nagovarali i dalje me iznenađuje da ljudi znaju za moje radove.

Perfekcionist sam i svoje radove upravo iz tog razloga zovem ‘skečevi’ jer nikad nisu dovršeni, uvijek vidim mjesta napretku i doradi.

Što se tiče nekih budućih planova s ilustracijama, tu idem korak po korak, ne želim žuriti i ‘prodavati se’ dok još nemam neko ime. Na pitanja da li vidim svoje ilustracije jednog dana na torbama ili majicama, odgovor je da. Već sam tako nešto i radila za jednu konvenciju na koje idem i majice su se rasprodale brzinom svjetlosti.

Kad si već spomenula konvencije, riječ je o anima konvencijama?

Tako je. Godinama već idem na njih, sad se sprema jedna u devetom mjesecu u Zagrebu, u klubu Močvara i čini se da će i taj događaj biti dobro posjećen. Već pripremam outfit za konvenciju, ovih dana sam po Šibeniku tražila hlače koje mi trebaju za kostim i morala sam prodavačicama objašnjavati za što mi trebaju. Moram priznati da nisu bile u šoku, dapače, bilo im je simpatično.

LJUBAV PREMA MODI

ANIMA9

Ljubav prema animi i japanskoj kulturi je vidljiva i u tvom stilu odijevanja?

Volim visoku modu jer to je stvarno umjetnost, kao da gledaš neko djelo samo što se šeće u 3D izdanju u tkanini. Utjecaja ima, naravno, jer ipak ja živim s animom već godinama i to je sastavni dio mog života. Što se tiče mog modnog stila, ja ne smatram da nešto pretjerano odskačem od drugih, nosim ono što volim i u čemu se osjećam dobro, a ako to i nije nešto ukalupljeno, nisam primjetila niti sam se susrela s nekim negativnim komentarima. U Hrvatskoj je problem biti malo drugačiji, da se tako izrazim, što se vidi kada u kombinaciji za anima konvencije izađem van i sjednem u tramvaj. Ono što me najviše iznenadilo je činjenica da od male djece, koja vole komentirati sve neobično, i od starijih ljudi nisam imala nikakve komentare, pogotovo ne one ružne, dok su ljudi mlađe životne dobi pokazali najmanje razumijevanja za nešto drugačije.

Anima je dio tvog života, jesu li i tvoji prijatelji u ‘istom filmu’?

Što se tiče mog društva, u Šibeniku su me znali kao ‘onu koja voli žute’. Dolaskom u Zagreb se krug ljudi proširio, našla sam ekipu koja ide na konvencije i voli isto što i ja, ali generalno meni nije bitno tko što voli, družim se s ljudima zbog njih samih. Etikete ne volim. Kako etiketiranje ljudi, tako ni prostora, odnosno mjesta za izlaske. Mogu izaći svugdje, bitni su ljudi. Hoćemo mi sad sjediti u ušminkanom kafiću ili na travi, potpuno je nebitno.

Ljudi vole stavljati etikete na sve, pogotovo u manjim mjestima. Mada, moram priznati, iako je Šibenik mali grad, nisam nikad imala neko ružno ili osuđujuće iskustvo. Grad se budi, ide u nekom pozitivnom smjeru i postaje grad primjeren mladima nudeći im bogati sadržaj. Festivali glazbe, crtanog filma, koncerti – sve su to odlične stvari. Prije nekoliko godina, zatvaranjem Crtaone, grad je izgubio tu ‘alternativnu scenu’, ali čini se da se ona vratila i to na velika vrata.

Planovi za budućnost, što možemo očekivati od Marine i njezinih ilustracija?

Trenutno je prvi plan upisati diplomski studij, a neki dugoročni plan za život nemam. Cijeli život smo uljuljkani u neki kalup u kojem sve ide logičnim slijedom – roditelji nas upišu u vrtić, nakon toga slijedi osnovna škola, pa srednja. Moj prvi šok je bio kad nisam odmah upisala fakultet, prvo suočavanje sa svijetom odraslih i surovom realnosti. Nakon toga sam shvatila da ne treba raditi planove jer život nas često odnese u drugom smjeru. Naravno, to ne znači da sad dignemo ruke od svega i prepustimo se. Voljela bih u budućnosti raditi crtane filmove i animaciju, ali to je trenutno želja, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.