Pripremiti djecu i mlade za život je velika odgovornost i privilegija koju jednako dijele roditelji i učitelji. Posao odgajatelja, učitelja ili profesora je usaditi mladim ljudima znanje i kulturu, usmjeriti ih na pravi put i pripremiti na život kakav je – ne uvijek veseo i jednostavan. To je posao koji se ne radi od osam do tri, to je posao koji se živi 24 sata na dan i koji se voli, jer tek kada nešto volite onda taj posao ne nazivate poslom već životnim pozivom. I tada dajete sve od sebe, a sve manje od toga je nedovoljno. Pripremiti djecu i mlade koji su slijepi, suočiti ih sa životom i usaditi im znanje i vještine potrebne da bi shvatili svoj puni potencijala predstavlja još veću odgovornost.
Perkins škola za slijepe u američkoj državi Massachusetts jedna je od najstarijih institucija takve vrste čija je misija obrazovati ne samo slijepe osobe, već i njihove obitelji i stručnjake.
Krapljanka Nikolina Jurić, edukacijski rehabilitator po struci, trenutno je na edukaciji u spomenutoj školi u sklopu programa Educational Leadership Program koji traje devet mjeseci.
U tom programu Perkins okuplja stručnjake u edukaciji djece s oštećenjima vida i dodatnim utjecajnim teškoćama. Polaznici su uglavom iz zemalja u razvoju, pa Nikolina razred dijeli s ljudima iz Vijetnama, Kine, Argentine, Nepala, Gane, Kenije, Kariba i Armenije.
Nije u Hrvatskoj sve tako crno
– U ovom se programu nudi teoretsko i praktično iskustvo kao i pristup njihovim resursima za usavršavanje vlastitog znanja. Perkins je jedno od vodećih imena u polju edukacije osoba s oštećenjima vida i dodatnim utjecajnim teškoćama te gluhosljepoćom. Biti ovdje je vrlo inspirativno, oni imaju pristup mnogim resursima, rade uglavnom 1:1 sa učenicima, a razina na kojoj obavaljaju svoj posao je zadivljujuća. Polaznici ELP-a kroz devet mjececi dijele svoje znanja i vještine i stječu mnoge nove, razvijajući pritom projekte za svoj centar, školu gdje se vraćaju. Utjecaj koji ELP-evci imaju po povratku u svoje zemlje je ogroman, od mijenjanja zakona, osnivanja usluga po prvi puta do donošenja novih ideja u postojeće sustave. Možemo misliti da u Hrvatskoj mnogo toga ne funkcionira za osobe s invaliditetom i naravno da uvijek može bolje, ali imamo i jako puno pozitivnih stvari na koje možemo biti ponosni. U nekim zemljama ne postoji specijalna edukacija, rana intervencija, djeci s utjecajnim teškoćama nije dostupna edukacija – objašnjava Nikolina koja je inače zaposlena u Malom domu u Zagrebu kao edukacijski rehabilitator.
Mali dom je gradska ustanova koja djeluje kao dnevni centar za rehabilitaciju djece i mladih s oštećenjem vida i dodatnim utjecajnim teškoćama. U programe i aktivnosti Malog doma uključeno je stotinjak djece s oštećenjem vida i dodatnim utjecajnim teškoćama u razvoju od njihova rođenja do 21. godine, a još oko 150 djece iz te populacije godišnje prođe kroz njihove programe inter/transdisciplinarne procjene i savjetovanja. Usluge koje pruža Mali dom su procjena, rana intervencija, dnevni centar, te edukacijski centar za stručnjake. Mali dom je primjer dobre prakse u pružanju socijalnih usluga, no prije svega, odlično mjesto za raditi, te ustanova koja se ponosi transdisciplinarnim pristupom radu.
Kontinuirani rad i ulaganje
– Ja sam četvrti ELP iz Malog doma kroz period od 17 godina što govori o neprestanom ulaganju u razvijanje znanja i vještina. Ono na čemu radim ovdje je usavršavanje vještina i znanja u radu s učenicima sa gluhosljepoćom, te razvijanju programa za tranziciju u odrasli život. Velika većina učenika iz naše populacije, nakon što su se sa svojim obiteljima i stučnim timom trudili 21 godinu razvijati vještine i skupljati iskustva, nemaju pristup programima za sudjelovanje u zajednici na način koji prihvaća njihove sposobnosti – nastavlja Jurić.
Od šibenske gimnazije do Amerike
Nikolina je u polje edukacijske rehabilitacije ušla još u srednjoj školi i to kroz program volontiranja u šibenskoj gimnaziji koji se provodio u COO Šubićevac. Naša sugovornica se često susreće s pitanjima kako i zašto je odabrala upravo ovo zanimanje, ali ona na ovaj posao gleda kao normalan posao, isti kao i svaki drugi koji traži timski rad i stalno usavršavanje. Konstantno usavršavanje je ono što je potrebno kako bi se zadovoljile edukacijske potrebe i najzahtjevnijih učenika, a Nikolini u svemu tome pomaže činjenica da ona uistinu obožava svoj posao.
ELP program pri Perkins školi za slijepe postoji već tridesetak godina i vodeći kadar je naučio da polaznike ne može stalno obasipati predavanjem i praksom, već im mora pružiti i slobodnog vremena.
– U sklopu programa nisu samo predavanja i rad 24/7, već nam se nudi i slobodno vrijeme koje možemo iskoristiti na putovanje i zabavu. ELP-evci su vrlo aktivna i vesela družina pa zajedno putujemo gdje god stignemo. Tako smo bili na Niagarinim slapovima, Cape Codu, New Yorku, Vermontu ,te svuda po Bostonu i okolici. U Americi bi svatko mogao živjeti, tu su stvari posložene pristupačno i praktično. Zrak je čist, hrana dobra, piva odlična. Ipak, još malo pa ću natrag doma, a doma je najljepše – zaključuje Nikolina.
