Gordan Turković, PR-ovac koji je savjetovao političke kampanje u Šibeniku 2013. i 2017. godine, strastveni je planinar koji svoje slobodne trenutke provodi na planinskim vrhovima, većinom europskim. Iako mu je primaran politički PR, Gordan se bavi i drugim granama odnosa s javnošću, no novinarki Buroa 24/7 bio je zanimljiv njegov ‘drugi dom’, a to su planine koje često dijeli s Elenom Grassi, Krunoslavom Klarićem te Brunom Čipićem, alpinistom i članom Nadzornog odbora PDS Velebit iz Zagreba.
Planinarenje je odličan način da napunite baterije, nadišete se svježeg zraka, protegnete noge, uživate u pogledu, družite se i opustite. Osim toga, planine su nešto zaista izvanredno i sjajno je to što u njima možete uživati čak i ako niste u nekoj osobitoj kondiciji. Istina, na početku možda nećete osvajati visoke vrhove, ali ćete prije svega uživati u šumi, pogledu, šetnji i mentalno “ozdraviti”. Upravo je planinarenje danas postalo sve učestaliji oblik relaksiranja, krajnost koja nam je nerijetko potrebna kao svojevrsni odmak od svakodnevnog stresa, posla, dostupnosti i popratne tehnologije koju ne ispuštamo iz ruku… Kako bismo doznali što više o toj popularnoj aktivnosti, točnije – od kuda su krenuli, što ih je sve motiviralo za tu avanturu i što su sve naučili, savladali u planinarskim školicama, koje vrhove su već osvojili, kako biraju rute, pravilima ponašanja u planinama, kratko rečeno zašto su se iskreno zaljubili u planinarenje… otkrili su mi mladi planinari koji su u tome uglavnom našli spas i savršen balans na relaciji posao – kvalitetno i energizirajuće slobodno vrijeme. U nastavku doznajte što sve kažu entuzijasti Elena, Krunoslav, Gordan i profesionalni alpinist Bruno.
Kada, zašto i kako se rodila ljubav prema planinarenju? Što vas je motiviralo, potaknulo da krenete u to sve skupa? Koliko je danas intenzivno?
Elena: Ljubav prema planinarenju dogodila se u trenutku kad mi je fizički napor postao potpuno nebitan u odnosu na zadovoljstvo i ispunjenje koje mi je to iskustvo pružalo.
Krunoslav: U prirodu sam se zaljubio dosta rano, od izviđačkih dana u osnovnoj školi preko vikend izleta u nacionalne parkove do učlanjenja u planinarsko društvo kada sam se počeo ozbiljnije baviti planinarenjem. Volim provoditi vrijeme na otvorenom i iskreno sam zadivljen ljepotom prirode koja me motivira za svaki sljedeći izlet. Volim zimu, snijeg i zimske uspone tako da se sada pripremam za nekoliko zanimljivih izleta.
Gordan: Kod mene se ta ljubav rodila relativno rano, još dok sam bio osnovnoškolac u Splitu. Imali smo grupu obiteljskih prijatelja koja se non-stop družila, išla na različite izlete, a između ostalog i na planinarenje. Kasnije sam u srednjoj školi nastavio istim tempom sa svojim prijateljima. Doduše, za vrijeme faksa se malo ta ljubav sakrila i bavio sam se nekim drugim stvarima da bi se čitava stvar ponovno rasplamsala unazad godinu dana. Na prijedlog kolegice s posla upisao smo planinarsku školu u zagrebačkom PDS Velebitu, skupila se odlična ekipa te smo uz vrhunske instruktore zajedno stvarno puno toga vidjeli, prošli i naučili. Odmah po završetku škole nekoliko nas upisalo je visokogorski tečaj u PDS Velebitu i moram priznati da tu odluku nisam ni u jednom trenutku požalio.
Bruno: Mogu reći da planine zauzimaju bitan dio moje svakodnevice, praktički su mi neizostavni dio života. U cijelu priču me uvela majka kad sam imao 5 godina, kroz lagano planinarenje. S vremenom je to preraslo u alpinizam i sve što on nudi. Ove godine navršeno je 26 godina da hodam po planinama. Kroz taj period sam prakticirao i razne druge aktivnosti, no uvijek bih se vraćao brdima. Trebalo je dugo, no tek nedavno sam shvatio da bez njih definitivno ne mogu.
Kako je izgledao vaš prvi uspon, vjerujem da ga se dobro sjećate, kakav je bio osjećaj, neka anegdota s te avanture, emocije, doživljaji…?
Elena: Bilo je tu nekoliko dobrih uspona prije jednog kojeg bih nazvala pravim. Taj se dogodio u Julijskim Alpama, kada smo se penjali na Malu Mojstrovku, vrh iznad 2.000 metara nadmorske visine. Nestvarni prizori visokih planina između kojih smo hrabro koračali do koljena u snijegu, i pogled s vrha – na sve, i na ništa – koji te u čas ispuni nekim suludim miksom osjećaja. Ponosom, jer si dogurao do gore na vlastiti pogon, divljenjem, jer je sve dokud ti pogled seže neopisivo lijepo, i srećom što imaš privilegiju baš u tom trenutku mogu biti na tom mjestu i duboko udahnuti. Sve je to prožeto nekom blagom melankolijom jer ti se čini da se pravi život događa upravo tu – daleko od civilizacije kojoj se moraš vratiti. Čista poezija, ako se izuzme dio gdje svi polako otvaraju sendviče iz ruksaka (smijeh).
Krunoslav: Na prvi uspon s ruksacima, šatorom, vrećama za spavanje sam išao zajedno s kumom na Žumberačko gorje. Krenuli smo na vrh Sveta Gera, no nismo joj prišli ni blizu jer smo se izgubili i završili na dijagonalno suprotnoj točki, šator smo digli na imanju čovjeka kojeg smo sreli, čuli smo zastrašujuću riku jelena usred noći na oko 50 metara od nas i bili spremni na obranu sa švicarskim nožićem… Sveta Gera će nam zauvijek ostati epska legenda planinarskog neuspjeha.
Gordan: Ako se dobro sjećam, moj prvi uspon u životu bio je na vrh Mosora, ali mi se u novijoj povijesti nekako najviše urezao u pamćenje prošlogodišnji uspon na najviši vrh u Hrvatskoj, Sinjal na Dinari (1831 nmv) te Vaganski vrh, koji je ujedno i najviši vrh Velebita (1757 nmv). Osjećaj je bio odličan jer su to dotad bila najviša dva vrha na koje sam se popeo, a i pogled sa Sinjala je neprocjenjiv. Na Vaganski smo se popeli doslovno kroz maglu i oblake i uz prigodne napitke proslavili s ekipom iz gospićke planinarske škole koje smo sreli gore. Inače smo na tu istu ekipu opet naletjeli prošli vikend na Dinari, taman da u istom tonu proslavimo godišnjicu prvog susreta. Kasnije sam krenuo u visokogorstvo i još ozbiljnije uspone i tu su se tek otvorile nove avanture, nevjerojatne planine i pogledi.
Bruno: Doista ga se ne sjećam, no rekli su mi da je prvi izlet bio na Sljeme starom žičarom na vrh, te pješke spust preko Bikčevićeve staze do Blizneca.
Kako birate rute, relacije, o čemu sve ovisi odabir rute, koliko se planira sve skupa, na što se sve mora obratiti pažnja, koliko dugo pripremati, što sve treba znati kako bi u konačnici bilo ugodno i relativno bezopasno?
Elena: Puno faktora uzimam u obzir – vrijeme koje imam na raspolaganju (o tome onda ovisi i udaljenost lokacije), vremenske uvjete (prognoza igra veliku ulogu), i atraktivnost rute. Treba uvijek provjeriti mogućnosti noćenja jer kod nas neki planinarski domovi ne rade cijelu godinu. Naravno, uvijek želim otići negdje gdje nisam bila, iako gdjegod odem uvijek si obećam – tu ću se vratiti! Priprema je važna – moraš znati kojom stazom ideš, ponijeti dovoljno hrane i tekućine i biti spreman na vremenske uvjete koji te u planini čekaju.
Krunoslav: Sve ovisi o sezoni, raspoloživom vremenu i ekipi. Koristim se knjigom “Planinarski vodič po Hrvatskoj” Alana Čaplara za domaće izlete kada ih sam planiram, a često se pridružim planinarskim društvima koji odlično odrade dio oko pripreme. Bitno je održavati kondiciju (za što je Medvednica savršena) kako bi se izbjegle komplikacije pri usponima. Uz opremu, bitno je dobro prilagoditi i pripremiti hranu i vodu izletu. Ne želite ostati gladni kada oko vas kilometrima nema civilizacije, no također ne želite tegliti nepotreban teret..
Gordan: U današnje vrijeme sve imate na internetu. Ima dosta stranica na kojima možete pronaći planinarske izvještaje i karte te se voditi po njima. Kombiniram to s razgovorom s prijateljima iz planinarskog društva i razmjenom iskustava. Najčešće se tako i rode ideje za neke nove zajedničke izlete, ali i za duža putovanja. Nastojim uvijek otići negdje gdje još nisam bio te na sve veće visine. Pri odabiru rute u “nižim” planinama uvijek gledam kakvi su putevi, jesu li staze dobro markirane, ima li možda vertikalnih dijelova s putevima osiguranim sajlama i klinovima, lokaciju obližnjih domova ili pak mjesta za prespavati na otvorenome. Naravno, i prognozu koja također dosta diktira sastav ruksaka. Nastojim nikad ne ići sam, čak ni na jednostavnije uspone. Kad vas je više, uvijek možete pomoći jedan drugome, a i doživljaj je bolji kada ga imaš s nekim podijeliti. Dobar izlet može se doslovno u pola sata isplanirati. S druge strane, za visokogorske izlete treba se dosta ozbiljnije planirati uz odabir adekvatne opreme koja vam je potrebna da izdržite u oštrim snježnim uvjetima, ali da se i osigurate na strmijim padinama ili ledenjacima.
Bruno: Odabir izleta je presjek nekoliko faktora – inspiracija, motivacija, vremenska prognoza, odabir partnera, trenutni uvjeti u planini, vlastite mogućnosti i afiniteti… ponekad je dovoljna ideja i 5 minuta telefonskog razgovora, a ponekad se cijeli tjedan prati prognoza i smišlja što i kako. Vjerujem da je dobra priprema i procjena koja dolazi s iskustvom 70% svega u planini. Doživljaj je puno intenzivniji i ugodniji ako se dobro pripremite i svedete peripetije na minimum.
Što je s opremom, koliko je ona bitna, ulaganje u nju i slično…?
Elena: Po meni, dobra oprema znači ugodno planinarenje. Možda nije najjeftinije kad si totalni početnik kao što sam ja donedavno bila, ali treba uložiti u kvalitetne, udobne gojze, praktičan i veličinom prilagođen ruksak i dobru, vodonepropusnu vjetrovku. To je neka osnova, i investicija koja se dugoročno itekako isplati
Krunoslav: Za početak je bitno investirati u kvalitetne gojzerice i dobar ruksak. Ostalo dođe s vremenom i sigurno olakšava stvar, no nije presudno. U planinama ćete sigurno naići na planinarske šminkere, kao i na nekoga tko izgleda kao da je izašao prošetati psa… Treba biti u nekakvoj sredini jer kvalitetna oprema povećava sigurnost, pogotovo u neplaniranim situacijama, no oprema ne treba biti imperativ. Ja dosta opreme naručujem online izvana po outlet cijenama.
Gordan: Svakako ne treba štedjeti na kupnji dobrih gojzerice. Moraju imati vibrant džon i dobro držati podlogu kako bi se izbjeglo proklizavanje. Za početnike koji ne idu u visoke gore dobro je nabaviti kvalitetnu vjetrovku, nekoliko dry fit majica, flis i planinarske hlače. Ruksak bi trebao imati barem 45 l ako idete dva do tri dana u planine te dobra vreća za spavanje za svaki slučaj. Kabanica neka je uvijek pri ruci ako slučajno krene kiša. Možete i ne morate koristiti planinarske štapove pri usponu. Ovo su neke osnove. U principu prvi put idete s onim što imate, pa dalje procjenjujete što vam treba. Dosta je to individualno. Netko čak i usred zime planinari u kratkim rukavima, a netko je zimogrozan pa ne skida jaknu cijelim putem. Od dodatnih stvari tu su svakako krema za sunčanje s visokim faktorom i naočale za sunce jer čak i na nižim visinama sunce može biti otežavajući faktor. Naravno, uvijek treba imati dovoljno vode sa sobom i po mogućnosti, termosicu s čajem s puno meda i limuna. Mene je to spasilo par puta. Izdaci ovise o dućanima i kvaliteti, u Zagrebu, recimo, postoji par mjesta gdje se mogu kupiti dobre stvari za itekako pristupačne cijene.
Bruno: Oprema dolazi do izražaja u težim, zimskim uvjetima. Tek tamo se uočava distinkcija između tehnologija, cijena, materijala… dok stvari idu svojim tokom, najčešće opremu nećemo niti primijetiti. Onog časa kad uvjeti postanu izazov za komfor, pa i preživljavanje, tada stvari postaju jasnije. Što se tiče ulaganja, bitno je imati na umu što u brdima mislimo raditi i čime se mislimo baviti. Ako nam je ideja kroz godinu planinariti po relativno pitomim planinama, sa zahvalnom klimom i bez nekih značajnijih objektivnih opasnosti, tada nema smisla ulagati velike svote u opremu. S druge strane, ako se mislimo penjati zaleđene slapove do kojih ima dva dana pristupa, tada ne postoji kompromis oko opreme. Nažalost, stvari tako stoje, to nije jeftina aktivnost ako su nam apetiti visoki.
Ostatak teksta pročitajte na Buro 24/7.
