Dublin. Grad o kojem slušam već duži niz godina s mnogih strana. Različiti ljudi, različite dobi i profesije uvjereno su mi ponavljali kako moram otići u Dublin.
– So, here I am – što bi se reklo, ja napokon u Dublinu, bez prethodne predožbe o baskanju – uličnom nastupanju u ovom gradu. Nekoliko članova Čuvara Ritma se razmišljalo ili pripremalo ići, no Dublin nije baš preko puta, pa je ovom zgodom put pripao samo meni.
Shodno tome ili ne, turneju sam počela preko Rijeke, Pule i Zagreba, a potom pravac Dublin. Predblagdansko veselje već je bilo u tijeku. Trgovi i ulice pune su ljudi koji gledaju, šeću, kupuju, a tu i tamo pokoji basker. Ipak, to je bilo ništa naspram onog što me čekalo. Put u Dublin prošao je glatko, no prtljaga je ostala u Parizu, a važno je ovo spomenuti, jer je to bila stanovita simbolična uvertira u kasniji razvoj zbivanja. Smjestih se u kvart poznat kao Temple Bar, u prvi hostel na koji sam naišla – Apache, pa tamo i ostala. Ponajviše zbog lokacije na kojoj se nalazio. Temple Bar, Grafton Street i Henry Street tri su lokacije na kojima je prava žiža. Ali, Dublin nije mali zalogaj, pričamo o irskoj ulici, i trebalo je vremena da se grad nanjuši. Blagdanska gužva u Grafton ulici je neopisivo velika, i već nakon prvog dana bilo je jasno da solo basker u tolikoj gužvi, gdje ljudi u zadnji tren primjete da je tu još netko tko svira, ne može proći najbolje. Baskera svih vrsta; uličnih svirača, žonglera, akrobata, uličnih pjesnika, statua, plesača, beat-box izvođača, humanitarnih zborova, maskota, a prosjaka koliko je baskera sve zajedno, pa i više.
ULIČNA KOLEGIJALNOST
Drugi dan je padala kiša cijeli dan, bez pljuska, sitna kiša, taman da smeta i ne smeta. Neometeni tom kišom, Irci, a i turisti, na ulici su cijeli dan. Kao što smo već rekli, gledaju, šetaju, kupuju. I tako se ja smjestim pored jedine natkrivene trgovine u Henry ulici, i ne znajući da je taj dio grada na glasu kao lošiji, siromašniji. Tu je Lidl – kažu. Na toj strani rijeke, dominiraju ulični štandovi sa raznim đinđama – minđama. I to usporedo s ulazima trgovina duž cijele ulice. Tu se šverca duhan, tu su štandovi s voćem i povrćem, second hand trgovine i slično. Henry ulica nije spitza, a baskeri koji nastupaju na ovoj strani rijeke ne nastupaju na drugoj strani – gdje su Grafton ulica i Temple Bar – i obrnuto. Stari rokeri, solo pjevači, indijanci, i Romi redaju se duž Henrija, zajedno sa 10 puta više prosjaka. Ima ih i u Graftonu, ali manje, a baskera je više.
A ulični svirači? Ulični izvođači, to jest baskeri, bilo s ove ili one strane pristupačni su i kolegijalni. Lakoća s kojom se povežete sa svim tim ljudima, neusporediva je s bilo čim u Hrvatskoj.
– Hey, how you doing? – doživjet ćete na ulici i od starog hipika, i od srednjovječne dame, a većina će stati i poslušati vas, iako unaprijed misle da ih žicate eure. Stoga, nije prošlo dugo da smo ja i jedan lokalni bubnjar, koji je solirao na matricu, napravili trenutke fantastične ulične improvizacije. Nije bio problem kad nam je u pauzi prišao beat-box basker pitajući nas za dužu pauzu da on odradi svojih pola sata. Sve je dogovoreno u sekundi. Atmosfera je veoma kolegijalna, i rijetki su oni s kojima se ne možete dogovoriti. No, svejedno, govorimo o baskanju, tj. uličnom nastupanju, a to znači da ništa nije predvidivo. Ponajviše vrijeme u Dublinu, potom broj baskera, kad je bolje svirati, a kad ne, kakva lokacija, ima li prolaznika, i u kojem su filmu. A za sve to pohvatati treba vremena. Nakon nekoliko dana, ovaj put u nešto boljem terminu, došla sam ponovo u Temple Bar. Taman u trenutku kada je jedan bend završavao svirku, a drugi čekao na svoj red. Završi prvi bend, priđem bubnjaru iz drugog benda za dogovor, i kako rekoh, dogovor je trajao sekundu. Bubnjar mi prilazi i poklanja CD, odgovorim mu:
– Thank you, let me give you mine – okrenem se prema koferu, a kofera više nije bilo.
– Where is my suitcase? – bio je prvi čin moje potrage za crno-narančastim djembeom, koja se nastavila po gradu slijedećih dana.
U tih nekoliko nepredviđenih dana potrage za koferom razotkrio mi se Dublin. Potpuno drugačiji od ovog negativnog iskustva. Susreti s baskerima, vlasnicima glazbenih, second hand i sličnih trgovina, pa puste šetnje po širem centru provedene u raspitivanju o sličnim situacijama, sve se načičkalo u tih para dana, dok nisam odlučila što i kako u danima koji slijede. Ljudi koje sam vidjela prvi ili drugi put u svom životu pokušavali su napraviti nešto da pomognu. Tako je Akron, fantastičan žongler i komedijaš posudio razliku za kupnju novih stvari, Vedran je dao svoj drugi mobitel i broj da koristim, Lepricorn, statua iz Temple Bara, odnosno stanoviti Mike, donio je rabljeni kufer, i nekakav bubanj, nalik djembeu. Baskeri su pitali za kontakt, u slučaju da primijete takav bubanj, a među prijateljima koji rade gore, našao se i Ivan, poznat kao Dudi, sa svojim malim tvorničkim djembeom, koji mu je služio kao pozadina didgeridoou. A gle čuda, ima i zvonca. Nakon nekoliko bezuspješnih dana potrage za djembeom, nadajući se da ga je netko šutnuo u uličicu shvativši da nema novčanika, putovnice, skupog mobitela, laptopa ili tableta, posudila sam bubanj i zvonca od Dudija. Dovoljno za prvu ruku. Stolicu i kutiju za napojnice sam kupila, smjestila se ponovo u Temple Baru da ipak nešto odradim na tom malom djembeu. Nije najbolje, ali što je, tu je. Slijedeći dan ponovo akcija, torba na rame, i pravac lokacija. Mjesto dobro; nema baskera, a prolaznika i više nego dovoljno. Stanem, spustim torbu, otvorim je, izvadim mali djembe, i imam što vidjeti! Bubanj s puknutom kožom. Potpuno rezignirano vratim torbu Dudiju na čuvanje, i krenem gradom u potrazi za novim djembeom, zvoncima, kutijom, tapetom. Jurim, jurim, nađem i kupim si novu opremu, i vratim se na Grafton oko 16 sati, na Badnji dan. Ispalo je da na Badnji dan svima dobro ide. I taj dan je ispao krucijalan dan. Meni novi rekord u napojnicama. Što je bilo dalje, bit će u drugom dijelu reportaže o Dublinu. A djembe? Crno-narančasti djembe? On se i dalje traži. Pomislim kako bi bilo totalno genijalno da ga nađem. E, to bio bio kraj, zar ne?
TEKST: Silvija Papak
