Grgi i Petru kuhanje je život, a ne posao: ‘Čudio sam se kad sam dobio prvu plaću jer sam to radio iz ljubavi’

Sve dok imaš hranu u svojim ustima riješio si sva trenutna pitanja.

                                                                                                            Franz Kafka

 

– Kad sam dobio prvu plaću nisam znao zašto sam ju dobio. Ja sam to radio iz ljubavi i nije mi bilo jasno da sam za to plaćen, priča nam Petar Vunić, učenik kuharskog usmjerenja Turističko – ugostiteljske škole u Šibeniku.

Petar i njegov kolega Grgo Bačelić maturanti su kuharskog usmjerenja kojima je kuhanje više od posla, njima je to način života.

– To nije posao, to je život. Ljubav koju živiš, kao svećenik kad se zaredi, ti si cijeli život u tome i ako to voliš nije ti problem raditi po 16 sati, kaže Grgo s kojim se kolega itekako slaže.

Grgo i Petar iza sebe imaju brojna natjecanja, kako u Hrvatskoj, tako i van granica Lijepe naše, a za to najveću zaslugu pripisuju ravnateljici Senki Dodig i razrednici Biserki Šmit koje su prepoznale njihovu strast prema kuhanju i želju da uče.

– Priča s natjecanjima je krenula kad je profesorica Bisrka Šmit vidjela moju ljubav prema kuhanju. Uvijek sam nešto istraživao i želio znati više i tako su krenula natjecanja, prvo na Braču gdje sam osvojio treće mjesto i vidio koliko je ta priča lijepa, a onda smo krenuli dalje, priča nam Grgo.

grgo petar1

Petar je krenuo na natjecanja u drugom razredu srednje škole, a  sve nakon toga je povijest.

– Zahvaljujući ravnateljici Senki Dodig i razrednici bili smo u Londonu, u Zagrebu na čoko natjecanju, upoznale su nas modernom kuhinjom. One nas dosta potiču i dok  mi nismo ni znali što je to molekularna kuhinja, rekla su nam da postoji neka nova grana. Kako je u školi bio štrajk kada se organizirala edukacija o molekularnoj kuhinji, rečeno je da dolazak nije obvezan, već da može doći tko želi. Nas dvojica smo došli. Pokazali smo dobrim u tome, nakon toga je slijedio projekt u suradnji s Makedoncima koji smo prezentirali u jednoj šibenskoj konobi. Ta kuhinja je dosta zanimljiva, ali i zahtjevna, pričaju momci.

grgo petar

A kako je uopće započela njihova kulinarska priča i zašto su upisali baš ovu školu, pitamo ih.

– To mi je bila želja od sedmog razreda, a rodila se zbog Masterchefa koji sam pratio na televiziji. Vidio sam s kojom ljubavlju pripremaju ta jela i da to nije zanimanje koje ćeš cijeli život raditi samo da bi skupio staž, već zanimanje u kojemu učiš cijeli život i voliš ono što radiš, priča nam Grgo koji dolazi iz Grebaštice.

Petar je kroz osnovnu školu razmišljao što bi mogo upisati i odluka je nakako ‘pala’ na kuhare.

– Cijeli život sam oko kuhinje, uz majku sam kuhao, uz oca pekao. U školu sam došao s određenim predznanjem, isto kao Grgo, dok ima slučajeva da ovaj smjer upisuju oni koji nemaju dobre ocjene i ovo upišu jer nešto moraju, a ni jaje ne znaju ispeći. Škola nam daje pedeset posto znanja, većinom teoretskog, dok je praksa tu najbitnija. I učenje, naravno. Kući isporbavam recepte, kuham, ekspereimentiram i pripremam se za natjecanja, priča nam Petar koji je zajedno s Grgom pokrenuo Facebook stranicu Lolek i Bolek.

grgo petar2

Tko je Lolek, a tko Bolek ne otkrivaju, ali zato saznajemo da je cilj stranice pokazati pravi smisao ovog zanimanja i činjenicu da ovu školu ne upisuju samo oni koji imaju loše ocjene, već oni koji kuhanje vole.

– Ovo je zanimanje kojeg se ne treba sramiti, već se s njime ponositi. To je krajnji cilj naše stranice i ako osvijestimo barem nekoliko osoba, uspjeli smo u tome, kažu nam momci koji se kući, osim u svrhu vježbe, kuhače ipak ne ‘hvataju’.

– Kući kuhaju mame jer mi nemamo vremena, a i njihova spiza je najfinija, smiju se.

Grgo je na praksi u restoranu Pelegrini, dok je Petar u konobi Boba na Murteru. Petak, subota i nedjelja su rezervirani za praksu, a iako to znači da im društevni život ‘pati, njima to nimalo ne smeta.

grgo petar4

– Draže mi je kad radim više jer više naučim. Nije bit prakse odradit da se odradi, nama je cilj i naučititi, i to naučiti sve – od temeljca do glavnog jela. Dosta je onih koji bi nakon što su dva dana čistili kapulu i gulili krumpir odmah ‘skočili’ na pripremu glavnog jela. Ne može to tako jer za kvalitetu je potrebno vrijeme i rad. Svaki kuhar je krenuo s guljenjem krumpira i pranjem posuđa, a danas su neki od njih vrhunski kuhari. S ovim zanimanjem se može dosta toga napraviti, ali to nosi sa sobom i jako puno odricanja. Nema tu radi se 7-8 sati i popodne uživa. U ovom poslu nema slobodnog popodneva, preko ljeta nema plaže, kupanja i večernjih izlazaka, priča nam Petar koji nekih konkretnih planova za budućnost nema iako ističe da bi voljeo probati raditi na mjestima gdje će moći iskusiti od klasike do ekskluzive.

Grgin moto je: ‘Što bude, bit će’.

Uzora nemaju, svi su im kuhari jednaki, svatko radi na svoj način i smatraju da treba imati poštovanja prema svakome.

grgo petar5

Na pitanje koji se restoran u Šibeniku ističe svojom ponudom obojica izdvajaju Pelegrini.

– Ljudi tu dolaze uživati u cjelokupnoj priči, ne samo jesti. U Šibeniku, ali generalno i na razini Hrvatske, ljudi se boje ulagati u nešto novo i drugačije. Bitno je nabacati hranu na pijat, da se gost najede i ode. Što manji trošak, što veća zarada i oni su sretni. A ne pitaju se hoće li se gost vratiti. Skupo je dati 60 kuna za pizzu, ali ne gleda se što smo mi na toji pizzi dobili. Da, na drugom mjestu ćemo platiti upola manje, ali dobit ćemo plastiku, ne pizzu, smatraju Petar i Grgo koji su se osvrnuli i na konobarsko zanimanje.

– Danas svi mogu konobarati i ući u kuhinju,a tko ide konobariti? Onaj tko ne može naći posao i ide konobariti. Prije su to radili ljudi koji su za to bili školovani, imao si uslugu. Pozdraviti, znati osnove, nema veze radi li se o gostima koji imaju 17 ili su stariji, sve treba pozdraviti. Jesmo mi možda mlađi i školarci, ali isto plaćamo kao i netko stariji. Ako vidiš da konobar ima poštovanja, lakše je i dati tih deet kuna za kavu jer si dobio i uslugu, zaključuju.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.