Iskrena priča o posvajanju: ‘Mama, volim te’

Muža sam u upoznala još u srednjoj školi. Zapravo, prijateljica mi je pričala o jednom jako simpatičnom dečku koji živi u njezinoj ulici. Odmah smo se zaljubili i, nakon osam godina veze, vjenčali. Tada sam radila u jednom velikom salonu namještaja, a Domagoj je još uvijek bio student. Oboje smo imali 26 godina. Sve intenzivnije počeli smo razmišljati i pričati o djeci, ali ja nikako nisam mogla ostati trudna. No nisam se previše uzbuđivala. Znam da većina žena u takvoj situaciju odjednom postane depresivna. Počnu paničariti i izbjegavati pogled na majke s malom djecom, ali, ja sam se dobro držala.

Brzo sam se pomirila s činjenicom da Domagoj i ja vjerojatno nikada nećemo imati biološku djecu. Ipak smo otišli u zagrebačku kliniku Vuk Vrhovec, htjeli smo znati u čemu je problem. Tamo su nam nakon nekoliko testova potvrdili dijagnozu: mi smo neplodni. Predložili su nam potpomognutu oplodnju, no odmah smo je odbili. Jednostavno se nismo htjeli mučiti. Znali smo kako izgleda taj postupak: bolno i vrlo neizvjesno. Htjeli smo ga pod svaku cijenu izbjeći. Nekoliko mjeseci kasnije otišli smo u jedan zagrebački Centar za socijalnu skrb.

Ušli smo u prostoriju, koja je posljednji put bila adaptirana prije valjda četrdeset godina. Atmosfera je bila komorna. Socijalna radnica je sjedila za nekim starim, gotovo raspadnutim stolom, a ispred nje je bila hrpa papira. Strogo nas je pogledala i rukom nam pokazala na dva stolca. “Došli smo se raspitati o posvojenju”, počela sam zamuckivati. Žena nas je odmjerila strogim pogledom: “Koliko vi imate godina?”. Odmah nas je počela odgovarati. Objašnjavala nam je da smo sa 26 godina premladi, nedovoljno zreli za takav korak.

Mučan prvi razgovor

Izgovorila je jednu rečenicu koja mi je tada zvučala stravično: “Sterilitet se službeno može potvrditi tek nakon tri godine braka”. Osjećala sam se očajno, kao da sam došla prositi nešto što ne zaslužujem. Kasnije sam je pokušala shvatiti, nekako opravdati njezino ponašanje. Možda je samo bila dobronamjerna. Znala je da ulazimo u proceduru, koja je tada u Hrvatskoj bila vrlo komplicirana. Vjerojatno nas je samo htjela pripremiti. A i selekcija roditelja treba biti stroga. Od tada su prošle dvije godine do našeg prvog koraka. Bio je kolovoz 2008. kada smo napokon odlučili napisati molbu i predati je našem lokalom Centru za socijalnu skrb.

Nakon toga prošli smo provjeru i dobili pozitivno mišljenje o podobnosti. Testiranja su izgledala šablonski. Čini mi se kao da to sustav zamišlja kao neki vozački ispit tijekom kojega djelatnici mogu odabrati posvojitelje ili dopustiti da posvojitelj postane svatko tko je psihički stabilan voziti automobil. Odradili smo neke razgovore sa socijalnim radnicima i psiholozima. Morali smo ih uvjeriti da bismo uvijek pomogli ranjenoj životinji na cesti, da nismo suicidalni i ne vjerujemo u teorije urote. Sjećam se da sam imala veliku tremu kada sam odgovarala na takva pitanja, a Domagoj je u nekoliko navrata gotovo eksplodirao od smijeha.

Iznenadilo me da se nisu previše bavili našim imovinskim stanjem. Naposljetku smo dobili pozitivno mišljenje. Uslijedio je najteži dio. Počeli smo pisati molbe. Poslali smo ih u osamdeset centara za socijalnu skrb diljem Hrvatske. U svakoj je bio tekst istog sadržaja. Na početku smo se predstavili. Onda smo objasnili da smo mladi bračni par koji želi osnovati obitelj. Pohvalili smo se da smo spremni. Dječju sobu smo uredili još dok smo prolazili prve obrade. Čak smo nabavili psa, mačku i papagaja.
“Imamo djevojčicu za vas”

Napisali smo hrpu stvari, ali nismo spomenuli ono najbitnije: želimo posvojiti bilo kakvo dijete, bez ograničenja, nije nam važno ako ima teškoće ili je romskog podrijetla. Nakon što smo pokrenuli proces, odlučili smo upisati tromjesečnu školu za posvojitelje, gdje smo doznali što možemo očekivati tijekom, ali i nakon završetka postupka posvojenja. U rujnu 2009. godine postala sam nestrpljiva. Odlučila sam intenzivno zvati sve centre za socijalnu skrb u Hrvatskoj. Svaki dan sam nazvala po dvadeset, tako da sam tijekom tjedna odradila svih osamdeset.

Moji pozivi su u početku bili jako nesigurni. “Dobar dan. Ja sam Gabrijela, potencijalni posvojitelj. Zanima me ima li na vašem području dijete sa čistim papirima?” Kasnije sam promijenila taktiku: “Dobar dan, kako ste? Danas je baš lijep dan… Nego, kakva je situacija danas?” Odgovor je uvijek bio negativan. Prošlo je više od godinu dana. Mi smo vjernici, ali nismo praktični, ne idemo u Crkvu. Početkom 2010. godine sasvim slučajno sam upoznala ženu kojoj sam ispričala svoj problem. Ona mi je rekla da će se zavjetovati Svetom Josipu za nas.

“Okej, ako ona misli da to može pomoći…”, u tom trenu mi je prošlo kroz glavu. Bio je petak, sredina ožujka, otprilike nekoliko dana prije blagdana svetog Josipa. Ponovno sam digla slušalicu i okrenula broj jednog centra na istoku Hrvatske. Napokon sam čula riječi koje sam toliko dugo čekala. “Imamo jednu dvomjesečnu bebu za vas”. Bila sam toliko sretna da nisam čula nastavak. Gestikulirala sam mužu koji je upravo izlazio iz kuće. “Čekaj! Ne idi nigdje!” mahala sam mužu, kako bih ga zaustavila. Žena mi je s druge strane slušalice uzaludno pokušavala objasniti kako dijete ima neke probleme.
Htjeli smo više djece

Uopće je nisam slušala. U međuvremenu smo shvatili da ne znamo kojeg je dijete spola i da nemamo opremu za malu bebu. Očekivali smo starije dijete, školarca. Opremili smo sobu za veće dijete, predškolarca. Nemamo kolica, ni kinderbet, niti jedan komad dječje robice. Domagoj je tijekom vožnje prema Slavoniji bio izvan sebe, a ja sam pokušala ostati smirena. Ušli smo u dom. Dočekala nas je ona ista socijalna radnica koja mi je preko telefona govorila da dijete ima neke probleme. Ponovno mi je počela objašnjavati da je porod bio vrlo kompliciran.

I dalje je nisam slušala, nego sam se zapiljila u prekrasnu dvomjesečnu djevojčicu guste crne kose. Imala je velike usne, bila je nestvarno lijepa. Kasnije sam doznala da su je u domu zvali mala Cho, mali Čobanković. Kažu da ih je zbog obraščića i punih usana podsjećala na bivšeg ministra poljoprivrede. Djevojčici smo promijenili ime. Nazvali smo je Franka, a na krštenju smo joj dodali i crkveno ime Josipa. Franka je na kraju ispala vesela i vrlo emotivna djevojčica, koja je zahvaljujući odličnoj ekipi iz Centra za socijalnu skrb vrlo brzo pronašla obitelj.

Domagoj i ja smo oduvijek željeli imati više djece. Franka je napokon napunila tri godine, a mi smo odlučili pokrenuti postupak za posvajanje drugog djeteta. Znali smo da nas očekuje ista ona procedura koju smo tri godine prije prošli s Frankom. Međutim, ovaj smo put bili puno pametniji. Ponašali smo se kao dvoje iskusnih profesionalaca od kojih su čak i brojni potencijalni posvojitelji tražili savjete. Znali smo što treba pitati, a na što ne treba gubiti vrijeme. Ponovno se približavao blagdan svetog Josipa. Taj dan je u našem selu zapadalo mnogo snijega.
Odmah smo otišli u dom

Spakirali smo Franku u autosjedalicu i krenuli u obilazak obližnjih socijalnih centara. U jednom su nam rekli da imaju djevojčicu sa čistim papirima. Zove se Dora, napunila je malo više od dvije godine i od rođenja živi u domu u Nazorovoj. Socijalna radnica je doslovno izgovorila: “Ona vam ima teškoće. Teže je posvojiva.” Već mi je počela govoriti o nekom drugom djetetu, a ja sam je prekinula: “Čekajte, vratimo se na onu djevojčicu.” Socijalna radnica mi je rekla da je Dorina biološka majka imala jako rizičnu trudnoću i kompliciran porod.

Djevojčica je rođena kao nedonošče od samo 1300 grama. Ispričala mi je cijelu njezinu obiteljsku anamnezu i završila: “Idite u Nazorovu i uvjerite se sami”. Već sljedećeg dana smo se nacrtali u Nazorovoj. Odveli su nas u neku prostoriju i objasnili da je Dora rođena bez corpusa callosuma. Nedostaje joj nit koja povezuje desnu i lijevu polutku mozga. Ona prenosi motorne, senzorne i kognitivne informacije između hemisfera mozga i održava više funkcija u tijelu, uključujući pokrete očiju, ravnotežu, emocionalne i taktilne reakcije te koncentraciju.

Njegov nedostatak može rezultirati odstupanjima na tom području. Upozorili su nas da ima problema s vidom, da bi mogla intelektualno zaostajati za drugom djecom i da vjerojatno neće moći ići u školu s redovitim programom. Moj muž im je na to odgovorio: “Što onda? Pa nismo došli posvojiti budućeg doktora znanosti. Mi samo želimo da ona bude sretna”. Naposljetku su nam omogućili da je upoznamo. Pred nama se pojavila palčica, dvogodišnja djevojčica teška sedam kilograma i visoka 75 centimetara, koliko inače imaju bebe sa šest, sedam mjeseci.
Majčinstvo treba zaslužiti

Gledala sam sitnu i šutljivu djevojčicu. Zavoljela sam je istog trena, ali moram priznati da nisam odmah znala hoću li je posvojiti. Morala sam biti sigurna da sam spremna odgajati dijete s teškoćama u razvoju. Razmišljala sam o Franki. Znala sam da bi joj ova odluka mogla promijeniti život. Do tada je bila jedinica, a uskoro bi se u njezinu sobu mogla doseliti sestra koja će zahtijevati puno naše pažnje. Sjećam se zadnjeg našeg odlaska u Nazorovu. Htjela sam je vidjeti još samo jedan put. Onda ću moći donijeti odluku, mislila sam. Taj dan je Dora bila prehlađena. Ležala je na krevetu.

Ugledala nas je kroz prozor. Naglo se uspravila i prebacila jednu nogu preko druge. Frajerica se pretvarala da je zdrava. U tom sam trenutku shvatila da imamo još jednu kćer. Još su je tete u domu stalno forsirale da nas Dora zove mama i tata. To mi se uopće nije svidjelo, zvučalo mi je strašno neprirodno. Mislila sam da bi ona trebala odlučiti kada će nam se tako obratiti. Ne postaješ roditelj kada nekom djetetu narediš da ti se obraća s mama i tata, nego tu titulu moraš zaslužiti. Dora se kod nas, u našu kuću u Donjem Psarjevu, doselila nakon mjesec dana.

Došla je s velikim traumama. Danima nije ništa govorila. Samo je sjedila u svom krevetiću, čupkala tkaninu na rukavima majice i njihala se naprijed-nazad. Imala je neke tikove. Sada znam da su to bile posljedice boravka u domu. Ipak je dvije godine odrastala bez roditeljske ljubavi. Nije imala nikoga da je zagrli i poljubi. Nitko je nije mogao podići iz kreveta svaki put kada se oglasi. Nitko je nije mogao utješiti. Živjela je s puno djece, ali je često bila sama. Dora se bojala vode. Užasno se uplašila svaki put kada bih pustila vodu u zahodu.
Paničan strah od vode

Svaki put je vrištala kada bi me ugledala kako perem kosu. Njezina kupanja su bila izuzetno traumatična iskustva. Sjećam se jedne večeri kada sam s Frankom otišla na koncert. Domagoj je ostao s Dorom kod kuće. Pustili su glasnu glazbu i skakutali po cijeloj kući. Otplesali su prema kupaonici. Domagoj je smislio fantastičan plan. Naglo je pustio vodu. Dora je počela histerično plakati. Nije joj smetala Sepultura na milijun decibela, ali je grozno reagirala na nekoliko kapi vode. Domagoj se nije dao smesti. Primio joj je ruke i počeo ih približavati mlazu vode.

Dora je i dalje neutješno plakala. Tata joj je mirnim tonom objasnio da voda nije opasna i kako bi se trebala okupati. Misija je napokon uspjela. Nakon dva sata uvjeravanja, Domagoj je uspio Doru pomiriti s vodom. Franka i ja smo se vratile kući, a Domagoj nas je odveo pred kupaonicu. Dora je sjedila u kadi, kupala se i bez prestanka smijuljila. Pobijedila je svoj najgori strah. Jednom se strašno uplašila tijesta. Radila sam rezance za juhu. Jedan dio sam stavila u lonac, a ostatak sam im dodala za igru. Dora ga je primila u ruku i odmah se ispovraćala.

Ponovo je počela vrištati. Nije mi bilo jasno čega se uplašila. Kasnije sam shvatila da to nikada neću doznati. To su tajne koje će zauvijek ostati u domu. Dora je u početku bila jako vezana uz Domagoja. Stalno je tražila njegovo društvo. Vjerojatno zbog toga što je u domu bila okružena ženama. Nedostajala joj je muška figura. Nisam bila ljubomorna, ali sam ponekad bila tužna. Dora je bila drukčije dijete od Franke. Naša starija kći mi je uvijek znala pokazati da me voli, često mi je pokazivala da sam joj posebna. Dora je dugo bila hladna i rezervirana.

“Mama, kakva je bila trudnoća?”

Mislila sam da s njom nikada neću osjetiti takvu povezanost. Onda me jedan dan zagrlila, poljubila i rekla mi: “Mama, volim te”. Tada sam shvatila da je sve okej. Znala sam da radim dobar posao. Dobar sam roditelj. Dora me voli, ali zbog trauma nije znala pokazati svoje osjećaje. U domu je imala sve. Ipak joj je nedostajala roditeljska ljubav. Jedna mlada volonterka se uz nju jako vezala, često ju je posjećivala, ali niti to joj nije moglo nadomjestiti pravu obitelj. Dora je još u domu odlazila na brojne pretrage i primala terapije, s kojima je nastavila i nakon preseljenja u našu kuću.

Pamtim prvi odlazak neuropedijatru, koji je Doru već dobro poznavao. Pogledao nas je u čudu. Tko smo sad mi? Objasnili smo mu da smo njezini roditelji. Bio je presretan. Njegova miljenica napokon ima obitelj. Odmah nam je predložio bolničko liječenje. Pristali smo, ali pod uvjetom da Dora spava kod kuće. Svakog jutra ćemo je dovoditi u bolnicu, ali nema šanse da još jednu noć nepotrebno prespava u nekoj instituciji. Vrlo brzo sam primijetila da Dora na jedno oko slabije vidi. Odvela sam je okulistu. On me pitao zbog čega nismo došli ranije. Objasnila sam mu da je Dora domsko dijete koje smo tek nedavno posvojili.

Odgovorio mi je da to nije njegov problem. Dora redovito ide na posebne vježbe, a dva puta tjedno odlazi kod logopeda i defektologa. Konstantno je pod liječničkim nadzorom. Svi nam kažu da je jako napredovala i da će vjerojatno upisati redoviti školski program. Doktori me još uvijek znaju pitati: “Mama, kakva je bila trudnoća?” Ja se samo nasmijem. “A čujte, komplicirana”, odgovaram. Naše curke znaju da nismo njihovi biološki roditelji, da su ih rodile neke druge mame. Jednom sam čula Franku kako u vrtiću prijateljicama objašnjava da ima dvije mame.

Nikada nisam pala u napast da njihove biološke majke okrivljavam za ono što su učinile. Pokušavam se staviti u njihovu situaciju. Ne mogu zamisliti kako su se osjećale kada su morale napustiti svoje dijete. Jako sam im zahvalna što su bile toliko hrabre da potpišu papire za posvajanje. Očito su bile svjesne da same nisu u stanju brinuti se o djevojčicama, nego su svojim činom nama omogućile da napokon postanemo roditelji. Međutim, užasno me ljute one mame koje svoju djecu ne žele dati na posvajanje. Smjeste ih u dom i onda se ponašaju sebično.

“Ne mislim da sam heroj”

Svaka tri mjeseca nazovu dom, s djetetom razgovaraju nekoliko minuta i tako ih osuđuju na djetinjstvo u institucijama. Ne volim kada mi ljudi govore da smo učinili neko posebno veliko djelo i nazivaju nas herojima. Često mi dolaze uplakani ljudi, zagrle me i kažu: “Vi ste posebno dobri ljudi”. Pokušavam ih razumjeti, ali me ponekad jako naljute. Ne želim misliti da sam heroj. Ne bih mogla živjeti s činjenicom da sam curke posvojila samo kako bih im pomogla. To je kao da sam učinila nešto veliko čime ih mogu čitav život ucjenjivati.

Na primjer, cure naprave neku glupost, ja dojurim iz kuhinje i izderem se: “Sram vas bilo, kako ste mi to mogle učiniti? Morate biti dobre i zahvalne jer sam vas ja posvojila”. To je strašno. Posvojila sam ih jer sam htjela obitelj, željela sam biti roditelj. Zahvaljujući svojim curkama postala sam bolja osoba. Više mi nije teško ustati iz kreveta jer Dora opet ne zna gdje je zametnula sličicu Spužva Boba, peti put tog dana. Ne želim misliti da sam posebna ili bolja od ostalih. Samo sam na malo kompliciraniji način postala roditelj. Ponekad se čak uplašim da sam sebična jer sam ih uzela k sebi.

Pomislim da bi curke bile sretnije da su završile u nekoj bogatijoj obitelji. Mi smo relativno skromni, živimo u kući koju smo kupili na kredit. Čula sam da Talijani dolaze u Hrvatsku kako bi posvojili djecu s teškoćama. Njihova država im za to plaća velike naknade i pokriva sve troškove za njegu i školovanje takve djece. Od države primam naknadu za njegu djeteta u iznosu od dvije tisuće kuna mjesečno, na koju imam pravo do Dorinog osmog rođendana. Svake godine moram ponovno pisati molbu i dostavljati dokumentaciju kako bi mi produljili taj status, a za sva ostala prava moram sama doznati i pošteno se namučiti kako bih ih ostvarila.

http://www.telegram.hr

izvor: Facebook Mamina stranica

foto: Ilustracija

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.