Ja sam zdravstveni psiholog i moja misija je pomoći ljudima da budu sretniji i zdraviji. Ali plašim se da nešto što podučavam posljednjih 10 godina čini više lošeg nego dobrog i ima veze sa stresom. Godinama govorim ljudima da ih stres čini bolesnim. To povećava rizik od svega – od prehlade do kardiovaskularnih bolesti. U osnovi, pretvorila sam stres u neprijatelja. Ali promijenila sam svoje mišljenje o stresu, i danas želim da promjenim vaše.
Dozvolite mi da počnem sa proučavanjem koje me je natjeralo da promislim o cijelom svom pristupu stresu. Ovo proučavanje je pratilo 30.000 odraslih u SAD-u osam godina i počelo je pitajući ljude:”Koliko ste stresa doživjeli u protekloj godini?” Također, pitali su i: “Da li vjerujete da je stres štetan po vaše zdravlje?” Zatim su uzeli javne evidencije smrti da saznaju ko je umro.
Ok. Loše vjesti na početku. Ljudi koji su doživjeli dosta stresa prethodne godine imali su za 43 posto povećan rizik od umiranja. Ali to je važilo samo za ljude koji su i vjerovali da je stres štetan za vaše zdravlje. Ljudi koji su iskusili dosta stresa, ali nisu vjerovali da je stres štetan, nisu imali uvećane šanse da umru. Zapravo, imali su najniži rizik od umiranja u odnosu na bilo koga u studiji, uključujući i ljude koji su imali relativno malo stresa.
Istraživači su procijenili da preko osam godina, koliko su pratili smrti, 182.000 Amerikanaca je umrlo prerano, ne od stresa, već od vjerovanja da je stres loš po njih. To je više od 20.000 smrti godišnje. Ako je ta procjena točna, to čini vjerovanje da je stres loš po vas petnaestim najvećim uzrokom smrti u Sjedinjenim Američnim Državama u protekloj godini, koji ubija više ljudi nego rak kože, HIV/SIDA i ubojstvo. Vidite zašto me je ovo proučavanje prepalo. Ovdje trošim toliko energije govoreći ljudima da je stres štetan po zdravlje.
Tako, ovo proučavanje me je natjeralo da se zapitam: može li vas mjenjanje načina na koji razmišljate o stresu učiniti zdravijim? I znanovst ovdje kaže da. Kada promjenite svoje mišljenje o stresu, možete promijeniti i reakciju svog tijela na stres.
Da bih vam objasnila kako ovo funkcionira, želim da se svi pravite da ste učesnici u proučavanju stvorenom da vas stresira. Proučavanje je nazvano test socijalnog stresa. Uđete u laboratoriju i kažu vam da morate održati petominutni nepripremljeni govor o vašim osobnim slabostima komisiji stručnih ocenjivača koji sjede ispred vas i da bi bili sigurni da osjećate pritisak, uperili su jaka svjetla i kameru u vaše lice, otprilike ovako. A ocjenjivači su trenirani da vam daju obeshrabrujuću, neverbalnu reakciju kao ovu.
Sada kada ste dovoljno demoralizirani vrijeme je za drugi dio: matematički test. Bez vašeg znanja,eksperimentatori su trenirani da vas za vrijeme testa uznemiravaju. Sada ćemo svi zajedno to da uradimo. Bit će zabavno. Za mene.
Želim da svi brojite unazad od 996 u razmacima od sedam. Učinit ćete to naglas što brže možete, počevši od 996. Kreći! Publika: (Broji) Brže. Brže, molim vas. Brojite tako sporo. Stop. Stop, stop, stop.Onaj momak je pogrješio. Morat ćemo da počnemo sve ispočetka. Niste baš dobri u ovome, zar ne? Ok, razumjeli ste. Da ste zaista bili dio ovoga, vjerovatno biste bili malo istresirani. Možda bi vam srce lupalo jako, možda biste disali ubrzano, možda biste se znojili. Obično tumačimo ove fizičke promjene kao anksioznost ili znake da se ne nosimo dobro sa pritiskom.
Ali šta ako ste ih umjesto toga vidjeli kao znake da se vaše tijelo punilo energijom i pripremalo vas da se suočite sa ovim izazovom? To je baš ono što je učesnicima bilo rečeno u proučavanju sprovedenom na univerzitetu Harvard. Prije nego što su prošli kroz test socijalnog stresa naučili su ih da razmišljaju o svojoj reakciji na stres kao korisnoj. To jako kucanje srca sprema vas za akciju. Ako dišete brže, to nije problem. To daje više kisika vašem mozgu. A učesnici koji su naučili da vide reakciju na stres kao nešto korisno za njihovo funkcioniranje, bili su manje istresirani, manje anksiozni, sigurniji, ali najfascinantnije otkriće mi je bilo to kako se njihova fizička reakcija na stres promjenila. Kod tipičnog odgovora na stres, vaši otkucaji srca se povećavaju, a vaši krvni sudovi se ovako skupe. Ovo je jedan od razloga što je kronični stres ponekad u vezi sa kardiovaskularnom bolešću. Nije baš zdravo da budete u ovom stanju sve vrijeme. Ali u ovoj studiji, kada su učesnici vidjeli svoju reakciju na stres kao korisnu, njihovi krvni sudovi su ostali ovako opušteni. Njihovo srce je i dalje jako kucalo ali ovo je mnogo zdraviji kardiovaskularni profil. Zapravo, to jako liči na ono što se događa u momentima sreće i smjelosti. U životu punom stresnih iskustava ova biološka promjena mogla bi da bude razlika između stresom izazvanog srčanog napada u pedesetoj godini i dobrog života u devedesetim. Ovo je ono što nova nauka o stresu otkriva, da je bitan način na koji razmišljate o stresu.
Tako da se moj cilj kao zdravstvenog psihologa promijenio. Ne želim više da vas oslobodim stresa. Želim da vas učinim boljim u stresnim situacijama. Upravo smo obavili malu intervenciju. Ako ste podigli ruku i rekli da ste imali dosta stresa u protekloj godini, mogli bismo da vam spasimo život, zato što, nadajmo se, kada vam sljedećeg puta srce bude ubrzano kucalo od stresa, sjetit ćete se ovog govora i mislit ćete:ovo mi moje tijelo pomaže da se nosim sa ovim izazovom. A kada vidite stres na taj način, vaše tijelo vam vjeruje i vaša reakcija na stres postaje zdravija.
Rekla sam da sam više od jednog desetljeća demonizirala stres da bih se iskupila, pa ćemo uraditi još jednu intervenciju. Želim da vam kažem o jednom od najpotcjenjenijih aspekata reakcije na stres, a to je da vas stres čini društvenom osobom.
Da bismo razumjeli ovu stranu stresa moramo da razgovaramo o hormonu oksitocinu, i znam da oksitocin već dobija dosta publiciteta. Ima čak i svoj simpatični nadimak: hormon milovanja, zato što se oslobodi kada zagrlite nekoga. Ali ovo je mali dio onoga u šta je okstocin umješan. Oksitocin je neurohormon. On fino prilagođava socijalne instinkte vašeg mozga. Priprema vas da radite stvari koje jačaju bliske odnose. Oksitocin čini da žudite za fizičkim kontaktom sa prijateljima i obitelji. Povećava vašu empatiju. Čak vas čini voljnijim da pomognete i podržite ljude do kojih vam je stalo. Neki ljudi čak sugeriraju da bi trebalo da ušmrkavamo oksitocin da bi postali osjećajniji i brižniji. Ali ima nešto što većina ljudi ne razumije u vezi sa oksitocinom. To je hormon stresa. Vaša hipofiza ispumpava ovaj hormon kao dio reakcije na stres. Dio je te reakcije isto onoliko koliko i adrenalin koji čini da vaše srce ubrzano kuca. A kada se oksitocin oslobađa za vrijeme stresa, motivira vas da potražite podršku. Vaša biološka reakcija na stres vas gurka da kažete nekome kako se osjećate umjesto da to sakrijete. Vaša reakcija na stres želi da osigura da primjetite kada je nekom drugom u vašem životu teško tako da možete pružiti podršku jedno drugom. Kada je život težak, vaša reakcija na stres želi da budete okruženi ljudima kojima je stalo do vas.
Kako će vas onda poznavanje ove strane stresa, učiniti zdravijim? Pa, oksitocin ne utječe samo na vaš mozak. Utječe takođe i na vaše tijelo, a jedna od njegovih glavnih uloga u vašem tijelu je da štiti vaš kardiovaskularni sistem od efekata stresa. To je prirodni antiinflmatorni lijek. Također, pomaže da vaši krvni sudovi ostanu opušteni za vrijeme stresa. Ali moj omiljeni efekat na tijelo je zapravo efekat na srce. Vaše srce ima receptore za ovaj hormon, a oksitocin pomaže srčanim ćelijama da se regeneraju i zalječe od bilo koje štete prouzrokovane stresom. Ovaj hormon stresa jača vaše srce, a kul stvar je to što su sve ove fizičke beneficije oksitocina povećane društvenim kontaktom i društvenom podrškom,tako da kada pod stresom posegnete za drugima bilo da potražite podršku ili da pomognete nekom drugom, oslobađate više ovog hormona, vaša reakcija na stres postaje zdravija, a vi se zapravo brže oporavljate od stresa. Meni je zapanjujuće, da vaša reakcija na stres ima ugrađen mehanizam za otpornost na stres, a taj mehanizam je ljudska veza.
Željela bih da završim sa pričom o još jednom proučavanju. I slušajte pažljivo jer bi ovo proučavanje također moglo spasiti život. Ovo proučavanje prati oko 1.000 odraslih u SAD-u koji variraju u godinama od 34 do 93, a proučavanje je počelo pitanjem: “Koliko ste stresa iskusili u protekloj godini?”Takođe su pitali: “Koliko ste vremena proveli u pomaganju prijateljima, susjedima, ljudima u vašoj zajednici?” A zatim su korisitli javne evidencije narednih pet godina da otkriju tko je umro.
Ok, na početku loše vijesti: za svako veliko stresno iskustvo u životu, kao što su financijske poteškoće ili kriza u obitelji, rizik od umiranja je bio povećan za 30 posto. Ali – nadam se da ste i očekivali “ali” – ovo nije važilo za sve. Kod ljudi koji su provodili vrijeme brinući o drugima uopće nije bilo povećanog umiranja koje je u vezi sa stresom. Nula. Briga je stvorila otpornost. I još jednom vidimo da štetni efekti stresa na vaše zdravlje nisu neizbježni. Ono kako razmišljate i kako se ponašate može da transformira vaš doživljaj stresa. Kada odlučite da vidite svoju reakciju na stres kao korisnu, vi stvarate biologiju hrabrosti. A kada odlučite da stupite u vezu sa drugima pod stresom, možete da stvorite otpornost. Sad, ne bih baš tražila više stresnih iskustava u svom životu, ali ova nauka mi je dala potpuno novu zahvalnost stresu. Stres nam daje pristup našim srcima. Osjećajno srce koje nalazi radost i smisao u povezivanju sa drugima i da, vaše fizičko srce koje jako kuca radeći naporno da bi vam pružilo snagu i energiju i kada izaberete da vidite stres na ovaj način, ne samo da postajete bolji u stresnim situacijama već zapravo govorite nešto vrlo suštinsko. Govorite da možete vjerovati sebi u nošenju sa životnim izazovima i podsjećate se da ne morate da se suočite sa njima sami.
Jedna stvar koju sigurno znamo je ta da je vođenje za smislom bolje za vaše zdravlje nego pokušavanje da izbjegnete neprijatnost. I zato bih rekla da je to zaista najbolji način za donošenje odluka – sljediti ono što vam daje smisao u životu, a zatim vjerovati sebi da možete da upravljate stresom koji dolazi.
Kelly McGonigal, Izvor: www.ted.com
