NAJLJEPŠI POKLON: Roditeljima za 30. godišnjicu braka izradila je knjigu od plastelina

Kćer je odlučila iznenaditi mamu i tatu i za 30. godišnjicu braka im izraditi i pokloniti prekrasnu knjigu od plastelina, inspiriranu svim njenim sjećanjima iz djetinjstva, a fotografije knjige i priče s ruskog prevedene na engleski jezik objavljene su na portalu Bored Panda.

Roditelji Tatiane Lazaryuk iz Rusije nedavno su proslavili trideset godina zajedničkog života, a njihova im je kćer odlučila napraviti poklon koji će im zauvijek biti prekrasna uspomena. I stvarno se potrudila.

“Kao poklon za godišnjicu braka svojim sam roditeljima napisala i ilustrirala ovu knjigu, baziranu na stvarnim sjećanjima na moje djetinjstvo. Trebalo mi je mnogo vremena da je dovršim – zato što nikad nisam pisala ništa slično ovome, a i zato što sam odlučila ilustracije za knjigu napraviti od plastelina. Knjiga je u originalu napisana na ruskom jeziku, ali sam je prevela na engleski kako bi ih mogla podijeliti sa svima”, napisala je Tatiana.

1. poglavlje

1

“Moja mama voli razgovarati na telefon. Čak je i mog tatu upoznala preko telefona, a toliko su puno razgovarali telefonom da ju je moj tata jednostavno odlučio oženiti i tako smanjiti troškove poziva. I tako su započeli zajednički život. Moja mama i danas puno razgovara na telefon, iz razloga što je svi jako vole i jednostavno ne mogu prestati razgovarati s njom, no više nije slobodna za ulazak u brak.”

2. poglavlje

2

“Ne sjećam se točno kako sam završila sa svojim roditeljima, ali znam da sam nekada bila malo drugačija. Kad sam bila mala, imala sam svoju dudu varalicu. Jednom me moj tata odlučio prevariti i uzeti dudu za sebe. Rekao mi je da ptice koje žive u našem dvorištu hitno trebaju moju dudu, pa mi ju je uzeo i spremio je u kuhinjski ormarić. Ali ja sam skužila njegov trik i odlučila sam da želim svoju dudu odmah dati pticama. Tata me odveo do prozora, pa smo dudu bacili pticama u dvorište. I tako sam ja nadmudrila svog tatu.”

3. poglavlje

3

“Kao što sam već rekla, ne znam puno o tome odakle sam došla i svojim roditeljima ne mogu vjerovati kad je riječ o tim informacijama. No zato se vrlo dobro sjećam kada se i kako pojavio moj brat Sasha. Pojavio se u proljeće, nedugo nakon tatinog rođendana. Prvi put sam ga vidjela kad mi ga je mama pokazala kroz staklo u rodilištu. Tada nije obraćao baš previše pažnje na mene i sumnjam da se uopće sjeća toga dana. Čak ni ja tada nisam shvaćala koliko sam sretna.”

4. poglavlje

4

“U ostavi koja se nalazi u blizini spavaće sobe imali smo baba rogu. Kad bismo legli u krevet, on bi obukao mamin kućni ogrtač i tako hodao oko kreveta. Baba roga te ponekad može ugristi za petu ili nožni prst, ako ti noga ostane otkrivena kad spavaš. Ali nas je bilo dvoje, a ona je bila samo jedna, zbog čega nam se i bojala približiti. Tada sam shvatila koliko sam sretna što imam brata.”

5. poglavlje

5

“Mama je puno radila, ali bi nam navečer uvijek stigla pročitati neku bajku, čak i kad je bila jako umorna. Ponekad bi i zaspala, ali onda bi nam opet nastavila pričati o tome kako je mali okrugli Zeko krenuo u porezni ured ispuniti neke papire, kako je putem sreo Vuka i vratio mu dugove, kako je Medo bio povezan s nekakvim razbojnicima, pa je policiji morao dati izjavu i o tome kako se Lisica izvukla iz svega toga, dok je dolar i dalje nastavljao jačati. Avanture malog okruglog Zeke svaki su dan bile drugačije!”

6. poglavlje

6

“Vikendom bi nam mama sastavila popis stvari koje moramo kupiti, pa bismo tata i ja odlazili na tržnicu po njih. Nema mi ništa draže od dugih redova štandova na kojima se prodaje sve i svašta. Tako sam postala šopingholičarka: a danas, svaki put kad putujem u neki novi grad, prvo što obavim je posjet tržnici. Uglavnom, ja sam jako voljela šoping, no on je užasno umarao mog tatu.”

7. poglavlje

7

“Zato smo uvijek na povratku kući otišli u neki restoran, kako bi odmorili i proslavili kraj uspješnog šopinga: zaslužili smo! Ja bih uvijek naručila sladoled, a tata bi naručio svakakva jela i pića i super smo se zabavili. Mami se to nije svidjelo. Nekad bismo i nju poveli na tržnicu, ali onda nam nije dopuštala da odemo u restoran, zbog čega smo se uvijek trudili da ondje idemo bez nje.”

8. poglavlje

8

“Odrasli vole reći kako je najvažnije biti zdrav, ali svako dijete zna da je super kad si bolestan. Možeš ostati doma, gledati televiziju koliko hoćeš i nitko ti neće reći “Ne” kad im kažeš da ti donesu šalicu čaja, otvore staklenku marmelade, pročitaju knjigu ili s tobom odigraju igru, iako si prije toga bio budan cijelu noć. Jedino što ne možeš je ići van, ali sve ostalo je super, zbog čega ti se nekoliko dana provedenih unutra čine upravo savršenim.”

9. poglavlje

9

“I onda, nakon što nekoliko dana provedeš u kući i nakon što ozdraviš, opet želiš ići van! Osobito ako imaš psa – psi sve čine boljim. Da nije biloDusya, mog psa, nikad mi ne bi palo na pamet izlaziti van kad je hladno i ne bih imala razlog zavoljeti zimu. No kad vidite koliko snijeg pse čini sretnima i vi ga morate barem malo zavoljeti, a čak se ponekad možete i valjati u njemu. A onda pas odluči da mu je dosta i odvede vas kući.”

10. poglavlje

10

“Kad bismo se vratili iz šetnje, mama bi me učila kuhati. Pokazala bi mi kako se pripremaju razna jela, ali najčešće smo radile knedle. I danas bih mogla gledati svoju mamu kako ih radi. Znam da bi to svatko rekao za svoju mamu, ali ja, nakon što sam posjetila zaista mnoga mjesta, mogu sa sigurnošću reći da ih nitko ne radi tako dobro kao ona. Ustvari, moj tata bi možda mogao, ukoliko ikada odluči da to želi.”

11. poglavlje

11

“Što da kažem o moru? Mislim da svatko voli more. Čak i oni koji ne podnose sunce i ne znaju plivati (to je moja mama). Pa čak i oni koji su užasno umorni od posla i nemaju vremena za zabavu (to je moj tata) te oni koji su ga vidjeli samo jednom u životu (to sam ja!) ili oni koji su bili premali da bi ga se uopće sjećali (to je moj brat). Ne postoji ništa bolje od mora – osim možda neba i aviona, ali kažu kako se i ondje gore priča jedino o moru.”

12. poglavlje

12

“Kad sam već spomenula avione – kad sam bila mala, brat i ja smo voljeli odlaziti na aerodrom, gdje je radio naš djed. Tada su nam se avioni i sam aerodrom činili ogromnima. Puno većima nego što su sada. Ali, da vam budem iskrena, mislim da je Zemlja ta koja se polako smanjuje: prije je sve izgledalo daleko, a sada se aerodrom u mom rodnom gradu uvijek čini toliko bliskim. Ponekad mi se čini da ga mogu vidjeti čak i s druge strane Zemlje.

 

Kraj priče!

kraj

Izvor: Telegram.hr  foto: Tatiana Lazaryuk

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.