“Koja je vaša najveća životna želja?” – upitali su jednu bolničarku na televizijskom programu u SAD-u. Milijuni gledatelja bili su iznenađeni neočekivanim odgovorom:
“Susresti moga Spasitelja Isusa Krista i čuti kako mi govori kako sam za vrijeme svoga zemaljskog života za njega obavila jedan dobar posao.”
Iza tih jednostavnih riječi nepoznate sestre skriva se tihi život nesebične službe, kojemu gotovo posve manjkaju mnogobrojne udobnosti i razonode za koje se općenito drži kao nositelje sreće. Njezino je uvjerenje puno unutarnje radosti isigurnosti, kako bezbrojne žrtve, učinjene u službi svoje braće i sestara, daju bogat smisao i veličinu njezinu životu, jer su u krajnjoj crti učinjeni samome Gospodinu. On se skriva iza svakoga onog bolesnika i patnika kome je potrebna njezina ljubav i pomoć.
Život u službi drugih, zar može biti većih životnih želja i plemenitijeg životnog cilja? Što će ti život ako od njega nitko nema koristi?! Kad bismo mi trebali stupiti pred televizijski ekran i kad bi nam bilo postavljeno isto pitanje kao i spomenutoj sestri, što bismo odgovorili?
Koji je naš najveći životni san i kamo su usmjerene nesmirene težnje našega duha? Ako smo u njima mimoišli Boga i svoga bližnjega, mogao bi nam život biti promašen. Učinimo sve za svijet oko nas, neka bude radosniji baš zato što mi živimo. I još nešto ne smijemo nikada zaboraviti. Sv. Franjo Saleški je govorio: “Sve prolazi, samo Bog ostaje”. Velika je to zbilja koja često izmiče našoj pozornosti… U njoj se nalazi odgovor na pitanje zašto je sve na zemlji premalo da mi dušu ispuni srećom, a život smislom i sadržajem.
Kad bismo na to mislili više, onda se ne bismo toliko zaustavljali na tisućama sitnica koje kradu naše vrijeme, troše naše sile i dušu ostavljaju praznom. Tada u životu ne bi bilo niti dosade niti razočaranja.
izvor: Novi život
