Lucija Stanojević od malih je nogu kreativac i hiperakativac

‘Nu Me Nu’: Šibenčanka Lucija izrađuje nimalo savršene lutke koje šalju predivnu poruku



Foto: Privatni album

Lucija Stanojević od malih je nogu kreativac i hiperakativac čije je zanimanje, sasvim logično, umjetnost. Profesorica violine u glazbenoj školi u Jastrebarskom svira, piše pjesme i brojalice za djecu, autorica je slikovnice, a odnedavno izrađuje nesavršeno savršene igračke okupljene pod imenom ‘Nu Me Nu’.

Ova Šibenčanka sa zagrebačkom adresom pokriva sve ono što je dodirne jer po njoj umjetnost se ne bi trebala razdvajati.

– Sa devet godina počela sam svirati violinu u rodnom Šibeniku i još uvijek se divim obitelji i susjedima na Baldekinu koji su izdržali to ‘piljenje drva’, odnosno moje pokušaje sviranja violine. U Zagrebu živim već petnaest godina, odnosno od dolaska na studij violine pri Muzičkoj akademiji. Nakon diplome nastavila sam se baviti sviranjem koje ne uključuje, niti isključuje, samo klasičnu glazbu već i druge glazbene stilove. Surađujem i sviram s mnogim bendovima kao što su Kazan, Cinkuši, Fred Lanz, Doringo, J.R. August, Tena Novak, ali me zanima i teatar  pa sam tako sudjelovala kao autorica i izvođač na predstavi Zvukolika šuma, praizvedenoj u Maloj sceni. Surađivala sam i sa ADU Zagreb, HGM-om, HRT- om na emisijama za djecu i mlade, ali i brojnim književnicima, udrugama, igraonicama školama i vrtićima. A ono što posebno moram istaknuti je velika podrška koju dobivam na radnom mjestu. Imam predivne učenike i kolege, te ono najvažnije, potporu ravnatelja u svim mojim projektima i oblicima rada – priča nam ova 35-godišnja kreativka čije je najvažnija ‘okupacija’ u životu ipak njezina obitelj.

Kćer joj je najveća inspiracija

Oni su joj najveća podrška i motivacija, ali i inspiracija jer kćerkica Mara u njoj čuva tog kreativca. Njih dvije su u mnogočemu jako slične pa tako i u kreativluku, kako Lucija voli kazati. Često izrađuju sve što im padne na pamet, a upravo na jednoj od tih ‘kućnih radionica’ rodila se ideja o igračkama kao originalnom poklonu za prijateljicu koja seli iz Hrvatske. I tako se zakotrljala ‘Nu Me Nu’ priča.

– Inače imam veliki problem za jednog izvođača, ustvari noćnu moru svakog čovjeka koji  javno nastupa, a to je problem treme. U trenutku dok izrađujem, šijem igračke razmišljam i promišljam o svemu. Nekad u tišini, nekad uz muziku. Shvatila sam koliko je divno što šavovi na tim lutkama nisu savršeni, što se vide spojevi, namjerno sam počela stavljati nejednake oči, uši, jednu ruku dužu, jednu kraću i polako si počela davati odgovore na mnoga vlastita pitanja. Strahovi hoćemo li biti prihvaćeni ovakvi ili onakvi, radimo li nešto dobro ili loše su najčešći. Bez obzira što nas sustav ukalupljuje, što postoje hiperprodukcije, što tehnologija nudi mogućnost ‘uljepšavanja’ i prikazivanja stvari i ljudi savršenima, ipak, ipak još uvijek ljudi više preferiraju originalnost, unikatnost. Još sam u fazi prihvaćanja toga i primjene na samoj sebi, ali definitivno sam shvatila koliko te lutke mogu imati edukativnu, pedagošku i motivacijsku svrhu. Koliko je bitno djeci, ali i odraslima, govoriti i prenositi da je nesavršeno upravo savršeno. I da ti kao takav, originalan, unikatan i neponovljiv zaslužuješ da te svijet vidi i ima. Otud i naziv za igračke. Nu je univerzalna šibenska riječ za vidi, dođi, dodaj, ustvari za sve.  ‘Nu Me Nu’ znači ‘Vidi Me Vidi’, vidi kako sam originalan, unikatan, neponovljiv i samo tvoj. Jako je važno da djeca, ali uvijek ću reći i odrasli, vide kako nastaju ove igračke, da vide kako iz ničega nastane nešto tako super – objašnjava nam.

Osim kćerkice, velika inspiraciju pronalazi i u majci, maloj ženici velikog srca, koja i sama izrađuje nevjerojatne stvari i igračke, a Lucija ju već dugo nagovara da izloži svoje svaštarije na nekom štandu ili izložbi.

Kod šivanja igračaka nema strojeva i kalupa, nema uljepšavanja, a Lucija radi i prema željama kupaca. Najviše je veseli, otkriva nam, kad pošalju dječji crtež i onda radi po tom predlošku.

Osim sviranja i izrade lutkica, Lucija se bavi i pisanjem pa je tako i autorica slikovnice ‘Ritam Zvukolik’ koja je proizašla iz njezinog rada s djecom i mladima.

– Nastajala je dvije godine jer sam tekst prepravljala nakon svakog čitanja djeci ili nakon radionica. Edukativni materijali za djecu ne smiju se uzimati zdravo za gotovo i tomu treba pristupiti vrlo ozbiljno i oprezno. Pomogli su mi mnogi moji prijatelji, kolege, uzori, ali bih definitivno mogla reći da je slikovnica najviše nastala zahvaljujući pomoći djece. Rekla bih da su je ona kreirali jer u  radu s njima shvatila sam koliku važnost trebam posvetiti i vizualizaciji glazbe. Ozbiljno sam pristupila i potrazi za ilustratorom jer je ilustracija ta koja  na prvu ‘mami’ i odluka je pala na Katarinu Matković koja je napravila fenomenalan posao. Cilj slikovnice je približiti djeci  apstraktne pojmove glazbe kroz priču o šumi i njezinim stanarima, odnosno osvijestiti da je čitav svijet pozornica, da glazbu možemo stvoriti u šumi, u kuhinji, na ulici i da ne trebamo biti školovani da bismo stvarali glazbu. Ona je u nama i oko nas – priča nam Lucija naglašavajući da je slikovnica pravi šibenski proizvod jer su Katarina i ona iz Šibenika, izdavač je Gradska knjižnica Šibenik, a lektor ravnatelj knjižnice Vilijam Lakić.

‘S djecom je lakše raditi ako se ne miješaju odrasli’

Lucija osim violine svira i ukulele, pet akorda, ali kako kaže dovoljno za hrpu pjesama. Piše i pjesme i brojalice za djecu i ukratko pokriva sve ono što ju dodirne jer po njoj je tužno kad se umjetnost razdvaja.

– Recimo, jako bih voljela kad bi se ostvarila veća suradnja naših umjetničkih akademija, kad bi se škole povezale, kad bi se smanjio broj natjecanja, a povećao broj smotri ili kako god to nazvati. Kad bi bilo više druženja na društvenoj razini a ne institucionalnoj. U prijevodu, manje plana, programa i okvira, a više onog iskonskog, esencijalnog. Nedavno sam bila predavač kolegija Plesni praktikum na ADU Odsjek za suvremeni ples i nevjerojatno je koliko toga sam ja kao predavač naučila od studenata i koliko toga primjenjujem na sebi i u radu s djecom. Bilo bi super da se vratimo principu starih Grka. Prosperirali bismo svi i imali bi više vremena – smatra.

Lucija većinom radi s djecom i kako nam uz smiješak kaže, s djecom je lakše raditi ako se ne miješaju odrasli.

– Ali za djecu je teže stvarati jer će jednog dana odrasti. S odraslima je teško raditi jer su zaboravili da su nekoć bili djeca i da je umjetnost bila manje filozofija, a više prirodna stvar – njezin je stav.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.