PISMO MOJA, LETI MI DO NJE: Intervju sa ‘šibenskom nevistom’ iz Turske

‘Pismo moja leti mi do nje, i šapni joj riči najlipše…’, kažu riječi poznate dalmatinske pjesme. Do naše simpatične sugovornice nije doletjela samo pjesma, već i ON. Sve je počelo prije sedam godina, kada je zahvaljujući jednom ‘lajku’ na Facebook stranicu klape Brodarica krenula ova priča. Turkinja Bihter Kardes Jurković već je pet godina punopravna Šibenčanka koja se u ovaj grad doselila zbog ljubavi s Ivanom Jurkovićem, članom klape Brodarica.

ROMANSA ZAPOČELA NA FACEU

Kako je krenula vaša priča, kako si uopće čula za klapu Brodarica?

Zbog oca sam zavoljela Hrvatsku, od malih nogu mi je pričao o Hrvatskoj, usadio ljubav prema hrvatskoj glazbi jer je bio veliki obožavatelj Olivera Dragojevića. Često je bio u vašoj zemlji jer je radio u zrakoplovnoj kompaniji, a znao je, naravno, i hrvatski jezik. Dok sam odrastala rekla sam si – moram naći Hrvata. Jednog dana sam išla dodati neke klape, kojih je bilo stvarno puno, a na klapu Brodarica je prst poletio sasvim slučajno. Ivan Jurković, član klape i moderator stranice, javio mi se putem Facebooka jer je i njega zanimalo odakle jedna Turkinja na njihovoj stranici, kako je čula za njih. Počeli smo se dopisivati, i nakon virtualnog upoznavanja Ivan je došao u Ankaru, gdje sam ja studirala francuski i engleski. Tri puta on u Tursku, dva puta ja u Hrvatsku i onda smo se vjenčali nakon dvije godine veze na daljinu. U biti, za brak je kriva jedna ‘fešta’, smije se Bihter. Zaključili smo ‘ajmo se mi vjenčat da ja mogu ići na feštu’, budući da se moj odmor bližio kraju. I eto nas, pet godina sretnog braka.

Doći iz Istanbula, milijunskog grada, u Šibenik, da li je to bio šok?

Na kulturu sam se mogla naviknuti, nisu to toliko drastične razlike, a mi u Turskoj obožavamo Hrvate i Hrvatsku. U početku nije bilo lako, neću lagati. Ne poznaješ jezik, imaš osjećaj da te ljudi ne žele, da te gledaju kao endem, kao stranca u njihovom gradu… Ali kada sam počela raditi, upoznala sam toliko ljudi različitih profila i shvatila sam da sam bila u krivu.

Pet si godina u Šibeniku, koji je tvoj dojam nakon toliko vremena?

Šibenik je prekrasan grad koji ima toliko toga za ponuditi, ali nije iskoristio svoj potencijal do kraja. Ima najbolji restoran u Hrvatskoj, nitko za to ne zna. Nema promocije. Game of Thrones je sniman u Šibeniku, no koliko ljudi to zna? Druge države, pa ne moramo ni ići izvan države, imamo Dubrovnik, bi napravile toliki marketing od toga. Moji prijatelji, koji prate seriju i gdje se snima, znaju za to, ali u Šibeniku nigdje informacije o tome. Kad je moja sestra prvi put došla u Šibenik, pitala je kakvo je to mjesto? Toliko toga na relativno maloj površini, tolika povijest i kultura, a premalo reklama u inozemstvu. Ali i premalo informacija turistima koji dođu tu – ideš kalelargom, nigdje ništa ne piše, nikakvih informacija. Dvije šture table i to je to.

Bitno je razvijati se, probijati se sa svojim idejama, prestati kritizirati sve što se pokuša napraviti. Ovakvog grada nema nigdje. Kad me doma pitaju gdje otići, a da na jednom mjestu imaju plaže, povijest i noćni život, uvijek kažem: ‘Dođite u Šibenik’.

NIŠTA BEZ SAPUNICA

Dobro, jednu stvar ne možemo zaobići: turske sapunice. Već godinama drže Hrvate prikovane za male ekrane u svako doba dana budući da ih se emitira petnaestak u danu. Koliko možemo doživjeti pravu Tursku kroz njih?

Sulejman Veličanstveni se gleda i kod nas, ali je naišao i na brojne kritike upućene ljubavnoj tematici koja ima prednost pred povijesnim činjenicama. Ali što se tiče povijesne vjerodostojnosti, tu su dobro odradili posao. Sad, ove ‘moderne’ sapunice i ne pratim, ali prikaz bogatstva u serijama ima temelja jer u Istambulu ima jako bogatih slojeva. Prema jugu ima tradicije, a sad, da li i dalje ima prodaja mladenki, što smo mogli vidjeti u nekim serija, ne znam. Moguće da ima, ali onda je više riječ o izoliranim slučajevima. Sapunice su tu za razbibrigu, ali i dobro dođu za učiti jezik.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.