POSVE ISKRENO, izravno i ne s tonom, nego urlikom hvale ženskom rodu, ženi koja svjesno odlučuje na sve moguće bolove, ustupke i odgovornosti samo da bi postala majka i nekom drugom, muškarcu, podarila dijete. Jer unatoč tome što muško sve može sa svojim golim rukama, umom i voljom, donijeti na svijet novi život – ne može! Bolno svjesan toga svoje je divljenje u tekst pretočio vrstan hrvatski autor, novinarski freelancer Toni Volarić za čijim je tekstovima na još vrućem portalu Free voice ovih dana poludila cijela nacija. Vrućem u smislu tek ispečenog kruha u ranojutarnjim satima kada neodoljivo zamiriši svojom friškom pojavom i već traži na još.
Daleko od kojekavih skupih sumita, još skupljih limuzina, praznih razgovora, amaterskih ceremonija i trošenja poreznog novca, sjedim na plaži. Nektarina, 25 kuna kila (dio ide za spomenute ceremonije i limuzine), cijedi se niz bradu i lagano zalijeva prve sijede na prsima. Uživam. Gledam more u svoj svojoj ogromnosti. Ono je uvijek tu, kao vjeran prijatelj, uvijek dobre volje, uvijek spremno pustiti me u svoju sol. Pogled lijevo niz sitni šljunak, predviđen za izležavanje radnih ljudi i građana u rijetkim trenucima odmora. Vratim pogled na moj komad mora, a u kadar mi se, kao neka tiha antilopa, uvuče trudnica. Prekrasna žena s bebom pod srcem. Širokog lica, duge smeđe kose, velikih očiju, dugih ruku i nogu, samo malo odebljalih od vode koja se zadržava u tom svetom tijelu spremnom na svijet donijeti novi život. Do koljena u moru, stvarno u meni izaziva strahopoštovanje. Jer znam što ju čeka. Bio sam na dva poroda.
Kad spozna tu tajnu, kad vidi što sve žensko tijelo mora podnijeti, svaki će imalo normalan muškarac, krenuti u potragu za kamenom, kako bi ženi koja mu je rodila djecu, isklesao spomenik. Kažem, ako je imalo normalan i produhovljen. Jer, dragi homo balcanicusi, sve možete sami, ali djecu ne možete imati bez nje.
Hajduk i Dinamo su nevjerojatno važni. Pa neki mladi frajeri trče za loptom, zarađuju milijune, a vi od toga nemate baš ništa, naravno da je to strašno važno. Kladionice su užasno važne. Finska hokejaška liga, turski rukomet, indijski kriket i sve ostale životno važne aktivnosti, pravi su teritorij vašeg dokazivanja. NIšta lakše nego pogoditi u kojoj će minuti neki Koreanac zabiti gol, dakle nevjerojatnom inteligencijom progurati glupu loptu preko crte. Mi mužjaci se u to moramo uključiti. Pa onda rat. Mi smo tu, pokazalo se nedavno, doma. Posebno s nemoćnim bakicama koje su, jadne, povjerovale da nećete moći izvršiti naređenje nekog kompleksaša s ukrasnim epoletama, zarađenim na maltretiranju potčinjene vojske. A, mnogi su mogli. Kad vam frend kaže da bi trebalo prebacit neku robu, na crno, nešto ukrasti, zakinuti, izbjeći porez, prošvercati. To mi možemo, ma nema problema.
Ali, jbg, za djecu nam treba ona. Za nastavak vrste i časnog prezimena, treba nam žena. Jednome od nas, baš ova žena koja stoji ispred mene na lapadskoj plaži. Divna, hrabra, izdržljiva, nesebična žena. Ona je, zbog djeteta koje nosi, spremna dobiti dvadesetak kila, potpuno poremetiti hormonsku ravnotežu, cijediti se na sve strane, urlati od bolova, iz vlastitog tijela izbaciti novi život. Dakle, porod. Ni prvi niti drugi puta nisam mogao shvatiti kako se mora osjećati buduća mama kad počnu trudovi. Zna da će bit sve jači, zna da nema natrag, zna da mora do kraja i zna da će joj bolovi zauvijek ostati upisani u svijesti. Zna svetica da će se znojiti, da će joj curiti mlijeko, da će rana poslije poroda boljeti, jasno joj je da se ovaj ispit ne može odgoditi za jesenski rok. Ne može. Sjećam se onog zlokobnog zvuka monitora koji registrira trudove, hladnog lica sestre koja svako malo dolazi vidjeti koliko je centimetara žena otvorena. I da, sjećam se da su često pogledavale mene, jer mi je krv od straha prestala teći prema žilama lica. Potpuno. Kao da netko zatvori neki ventil na vratu i skrene krv natrag prema trbuhu. Čuo sam povremeno svoj glas koji joj na uho šapće da će sve bit ok, da ćemo imati dijete, da sva muka ima smisla, da ćemo biti sretni. Kao da će joj to u tim stravičnim bolovima i svemu što ju čeka, pomoći.
Znam da su mnogi filmovi pokušali dočarati trenutak kad to malo plavo tijelo izleti sestri u ruke. Novo stvorenje koje, došavši iz vode, prvi puta pokušava udahnuti. I prvi puta vidi čudo od ljudi i neonskog svjetla koje mu probija male oči. Ne mogu zamisliti što bi to malo toplo stvorenje prvo pomislilo nego: “Mili Bože, jel to krajnja destinacija ili idemo još nekud? Please, reci da je ovo drugo.” Na svu sreću ne zna malo zlato ništa o tome gdje je rođen i što će sve u tom životu morati proći.
Naravno da je vjera nešto potpuno osobno i privatno, ali reći ću vam jedno. Siguran sam da je u trenucima kad žena rađa, kad svi u sobi čekaju prvi udah i plač, kad svi strepe hoće li sve biti u redu, kad čak i mamu na trenutak prestane boljeti, siguran sam da je Bog tada najbliže. Tu, kraj te sestre. Tu, leži pokraj te izmučene trudnice, kraj natečenog i krvavog tijela drage i neustrašive žene koju će ta beba do kraja svijeta zvati mamom. Volio bih da mogu vidjeti Boga koji s ovom trudnicom na Lapadu stoji do koljena u vodi, drži ju na dlanu da se ne posklizne. Da zajedno dočekaju dan kad ona neće više biti samo žena. Dan, kad će postati mama. Draga “moja” zgodna trudna Dubrovkinjo, tebi i malom stvorenju koje nosiš, želim zdravlje i veselje. Summitima usprkos.A tati? Molim te čovječe, nemoj više misliti na sebe. Budi jak i nemoj nikada zaboraviti cijeniti i ljubiti majku tvog djeteta. OK?
