U ljudskoj prirodi je da se bojimo smrti i teško nam je o njoj govoriti ili joj prisustvovati. Međutim, možda upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu.
Patricia Pearson, novinarka i autorica knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i što dolazi nakon nje” (Opening Heaven ‘s Door: Investigating Stories of Life, Death, and What Comes After) opisuje rezultate svojih istraživanja na temu “prelaska drugu stranu “, piše atma.hr
Sve počinje 72 sata pred smrt
Pošto sam u roku od 9 tjedana izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Intervjuirala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlječive pacijente, kao one koji su doživjeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt.
Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji čas. U razdoblju od 72 sata pred smrt, oni počinju govoriti u metaforama o putovanju. Terminologija je različita pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele ići kući”, a zapravo su već kod kuće.
U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako otići”, a čak je spominjala i neke “nesretne stjuardese.”
Bolničarka Maggie Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu u Virginiji, navodi pitanje jednog pacijenta oboljelog od raka gušterače, postavljeno u samrtnom času: “Zna li moja žena sve u vezi s putovnicom i kartama?”
Mary je skovala i poseban termin “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumijevanje specijalne svijesti i potrebe umirućih i komuniciranje s njima”. Kalananova je bila u situaciji da njeguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njezinih pacijenata nisu puka slučajnost.
Preminule članove obitelji ljudi vide neposredno pred smrt
Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe vjeruju da su prosto efekt jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, je li tako?
U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su proveli psiholozi dr Karlis Osis i dr Erlendur Haraldson s Islandskog sveučilišta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to jesu li primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.
Kada sam razgovarala s pacijenticom Audrey Scott (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posjet dolazi njen (usvojeni) sin Frankie, inače, preminuo nekoliko godina prije toga.
On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi “došao”.
Bijela svjetlost, ljubav i neizmjerna mudrost
U nekim slučajevima, ljudi vide članove obitelji i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Među prvim detaljno istraženim izvještajima o vizijama pred smrt, našao se i slučaj žene koja je umirući na porođaju rekla svom doktoru u jednoj dablinskoj bolnici kako pred sobom vidi preminulog oca. Zatim je vidjela nešto što ju je zbunilo: “Vida je s njim.” Ponavljala je to, a Vida je bila njezina sestra, inače preminula tri tjedna prije toga. Međutim, informacija da je Vida umrla bila je skrivena od samrtnice.
U našoj kulturi je “bijela svjetlost” postala pomalo i kliše. Međutim, istina je da samrtnici opisuju taj doživljaj svjetlosti i kao mudrosti ili ljubav. Pacijenti koji su imali blisko iskustvo sa smrću, a ostali svjesni – prilikom srčanog udara, na primjer, kažu da su se osjećali “skoro samljeveni” jačinom emocionalne snage tog svjetla. Dr Ivona Kayson, koja je preživjela avionsku nesreću, kaže da je tu svjetlost doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu. “Osjećala sam se kao novorođenče na majčinom ramenu. Beskonačno sigurna.” A zatim dodaje: “Bilo mi je kao da sam stoljećima bila izgubljena, a onda konačno pronašla put do kuće.”
Ostatak pročitajete OVDJE.
foto:Ilustracija
