Priča iz šibenskog rodilišta: ‘Svaki porod proživljavam sto posto, kao da je moj vlastiti’

 “Postoji tajna u našoj kulturi! Tajna nije u tome da je porod težak, nego da su žene snažne’

                                                                                                    (Laura Stanoe Harm).

Primalja nije zanimanje, to je životni poziv s kojim se živi 24 sata dnevno. One su prisutne u trenutku dolaska novog života na svijet, a svoj posao shvaćaju kao najveću odgovornost koja im je data.

– Prisustvovati rađanju novog života, kad prvi uzmete to dijete u ruke i date ga majci, to je osjećaj koji se riječima ne može opisati, započinje svoju priču Jasna Dereta, primalja u OB Šibenik koja kaže da je to posao koji bi da mora ponovno birati, opet izabrala.

babice2

A primalja je postala spletom oklonosti. Htjela je upisati nešto s područja zdravstva i te godine kad je upisivala srednju školu, nakon stanke od čak 17 godina, u Splitu se upisivao taj smjer.

– Svaki radni dan je drugačiji, kad idem na posao ne znam što će se taj dan događati i to je ono što ovaj posao čini tako posebnim. Uloga nas babica, kako je uvriježen naziv za nas, je skrb o trudnici od trudničke ambulante do rađaone, a nakon poroda briga o babinjači i novorođenčetu. Svaki porod je drugačiji, svaka trudnica kroz to prolazi drugačije, bilo da je provorotka ili višerotka. Mi ih savjetujemo, govorimo kako da dišu, ponekad neće slušati jer ne mogu protiv sebe, ali većinom slušaju što kažemo. U svemu tome je naša uloga psihologa jako velika, skoro pa najveća u nekim trenucima, priča nam Jasna.

babice4

Sjediti s rodiljom cijelu noć, slušati otkucaje, disati, pričati, sve je to u opisu posla koji nakraju rezultira prekrasnim stvarima – rođenjem djeteta.

– Koliko sam djece dočekala, ne znam reći. Ali ono što je posebno lijepo je kad sretnem tu djecu, pratim ih kako odrastaju. To postaju velike cure i momci i u biti me podsjećaju kako vrijeme brzo prolazi, otkriva nam Jasna.

A kakva je situacija s očevima u rađaoni i jesu li s godinama postali ‘hrabriji’?

– Pa rekla bih da na svaku desetu trudnicu, odnosno porod, dođe i muž. Muškarci su kukavice i boje se ući unutra. Onaj dio očeva koji je dovoljno ‘hrabar’, oni to odrade stoički i nema scena padanja u nesvijest kao u američkim filmovima. Osobno smatram da je prisutnost partnera na porodu odlična stvar za ženu jer joj je on u rađaoni velika potpora i on sam prolazi rađanje svojeg djeteta. Ponekad bude i malo vike, ali sve su to simpatične situacije, objašnjava nam Jasna.

Rodilište je, kako nam babica Jasna kaže, najljepši odjel u bolnici gdje su svi mladi i zdravi. Ipak, iako ovdje ima najviše lijepih priča, postoje i one manje lijepe.

– Ima stresnih situacija i onih manje lijepih priča kojih se ne želimo prisjećati. Kad su stresne situacije, mi ne smijemo pokazati da smo u strahu, moramo ostati hrabre. Stres proživljavamo kad dođemo kući jer u rađaoni mi moramo biti podrška rodilji. Svaka sekunda dok dijete ne zaplače, čini se kao godina. A kad zaplače, nema ljepšeg zvuka, priča nam Jasna koja svaki porod proživljava sto posto. Kao da ona sama rađa, ali bez boli, smije se.

babice1

Posao babice ponekad je stresan, ali jednako tako i prekrasan jer one su svjedoci najljepših trenutaka u životima obitelji.

Jasnina kolegica s odjela, medicinska sestra Gorinka Čvorak, punih 38 godina radi isključivo s djecoma. Pamti još vremena kad je godišnje bilo preko 1,300 poroda, ali i stresan period za vrijeme rata kad su oko bolnice padale bombe.

Svoj posao voli i radi ga s puno ljubavi i predanosti, ali kad je bila mlada to nije bio njezin prvotni izbore. One je, naime, htjela postati modna dizajnerica.

– Put me nakraju odveo u bolnicu, na rodilište i već punih 38 godina radim s bebama. Koliko ih je prešlo preko mojih ruku? Tisuće i tisuće, ne znam ni približno brojku. U ratno vrijeme bilo je grozno, bili smo u podrumu, nekoliko mjeseci u Ražinama. Bilo nas je strah, ali pred pacijenticama smo morale i bile smo hrabre. Kad je poviše bolnice pala granata ja sam taman držala iglu djetetu u veni i vadila krv. Ali pred trudnicama i majkama morale smo biti hrabre. Bile smo tužne i smijale se. Kad je stresna situacija, ozbiljne smo, a stres proživljavamo tek kasnije kad dođemo kući, otkriva nam medicinska sestra s 38 godina staža koja je prisustvovala tisućama poroda, ali kćerkinom nije mogla.

babice3

Emocije su bile prevelike.

– Sa svakim porodom osjećaji su tu, svaki prolazimo sto posto. No, kad mi je kćer rađala, nisam mogla biti prisutna. Previše je tu emocije, otkriva nam.

Primalja ne samo da dijeli s majkom intiman i čaroban trenutak donošenja djeteta na svijet već i svjedoči najljepšem i najmoćnijem događaju kojim je priroda obdarila čovjeka, a sve buduće majke ovaj petak mogu provesti s primaljama i saznati sve što iz zanima o porođaju.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.