‘Samo crna odjeća što joj je godinama vjerna, u sebi krije istinu’

U selo moga djetinjstva uvijek su odsvuda dolazili mnogi ljudi. To je bilo i selo njihova djetinjstva. Sve nas je vezao pogled na Orlov Kuk i mir mrzle rijeke na izvoru u Peć Mlinima. Teta Ljubica nije moja prava tetka, ali je nekako svojom toplinom oduvijek bila tetka svih nas djece u Mlinarevića docu. Jedna je od onih osoba kojima se zatrčite u zagrljaj čim ih vidite. Kad god ih vidite. Moje djetinjstvo miriše na Kinder-ladu koju nam je donosila. Po blagom osmijehu i nekakvom posebnom damskom držanju, nikad ne biste primijetili da iza svojih očiju čuva cijele oceane tuge. Samo crna odjeća što joj je godinama vjerna, u sebi krije istinu. U crnilo svake njezine bluze otrgnulo se svako jutro na stotine suza. Ali ne znaš ništa o tome, jer će ti teta Ljubica nježno prstima razbarušiti kosu i upitati te nasmijana da joj ispričaš o svom životu. Tek prije par godina konačno je pokopala sina nakon ekshumacije iz masovne grobnice, a koji je poginuo u svom Vukovaru. Sve njezine godine prije toga bile su tiho i ponosno čekanje. Sve njezine godine nakon toga su bešumni jauci kad nitko ne gleda i polje bijelih križeva, od koje se pridrži onda kad praznina najjače zaprijeti. Rekoh li već, jedna je od onih osoba kojima se zatrčite u zagrljaj čim ih vidite. Kad god ih vidite. I osjetite gotovo opipljivu gordost hercegovačkog kamena i širinu slavonske ravnice što se isprepliću u njoj na najljepši način. Samo to. Jer teta Ljubica nikad neće dopustiti da osjetite njezinu tugu.

___________

tekst:Martina Mlinarević Sopta

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.