29-godišnju Šibenčanku Jelenu Gverić ljubav je prije četiri godine odvela u daleki Japan, o čemu je Šibenski portal svojevremeno i pisao.
Naime, nakon što je njen dečko košarkaš angažiran u ‘zemlji izlazećeg sunca’, a Jelena svoj fakultet uspješno privela kraju, nije bilo puno premišljanja oko budućeg mjesta prebivališta.
Ljubav nije bilo teško izabrati, kaže nam Jelena, što ne znači da je baš sve bilo tako jednostavno.
SVE, SAMO NE OBIČNO
– Sve mi je bilo čudno. Odakle početi? Primjerice, kada sam prvi put stigla u Japan, dečko je igrao utakmicu, a mene su na aerodromu dočekale i do dvorane dopratile dvije žene iz njegovog kluba. U trenutku kada su mi pokazale ormarić u koji, kada se izujem nakon cjelodnevnog puta, moram ostaviti cipele, ostala sam, blago rečeno, šokirana i frustrirana. Oni se izuvaju svugdje: u restoranima, zubarskim ordinacijama, crkvama, školama…Toliko vode računa o higijeni, da je to krajnje neobično – prisjeća se svojih početnih japanskih anegdota Jelena koja je promijenila već tri grada, a trenutno je stacionirana u Morioci.
I naizgled obični odlazak u trgovinu bio je sve samo ne običan. Uvoznih proizvoda nema, sve je japansko pa se mlada Šibenčanka u početku držala provjerenog – krumpira i piletine. S vremenom se, kaže, ohrabrila pa je probala morskog krastavca, ježa i morski ananas, a tradicionalni japanski slatkiš, mocha tortica od riže umotana u ukiseljeni list trešnje nije joj, priznaje, najbolje sjela.
OTROVNA JEGULJA? IPAK NE, HVALA
– Morski krastavci, jež i ananas su bljutavi i s čudnim okusom mora. Sve sam vam rekla s tim. Inače, Japanci me i dalje nagovaraju da probam fugu. To je jedna vrsta otrovne jegulje za koju kuhari moraju imati dozvolu za spremanje jer je bilo puno smrtnih slučajeva. Mislim da nikad na to neću biti spremna – zaključuje mlada profesorica engleskog jezika koju je i obični deterđent za pranje rublja ‘koštao živaca’. Naime, jezik je još uvijek jako frustrira. Govori engleski, talijanski i ruski, ali japanski joj je nemoguća misija pa svaku priliku koristi kako bi ga naučila.
– Toliko sam bila izgubljena da sam umjesto deterđenta kupila izbjeljivač koji mi je kasnije uništio odjeću. Vjerujem da ne moram ni govoriti koliko su me situacije poput potpuno uništene odjeće motivirale da što prije u kufere spremim onu koja je ostala i vratim se doma istog trena.
SVE PO PS-U, ALI U DUĆAN MOŽETE U PIDŽAMI
Kad smo već kod trgovina, super mi je to što, koliko god da su po nekim stvarima konzervativni, toliko su i opušteni. Recimo, tamo te nitko neće krivo pogledati ako u trgovinu dođeš u papučama, piđami i mokroj kosi umotanoj u ručnik. To je kod njih sasvim normalna pojava – priča oduševljeno Jelena i objašnjava u čemu su pak jako disciplinirani.
– Toliko su uredni da je to nevjerojatno. Izuzetno cijene svoju zemlju, pogotovo prirodu i na mene su to za tren prenijeli. Na ulicama nema smeća, divno koliko vode računa o tome. Što se discipline tiče, sve mora biti po pravilima. Nema kod njih ‘dogovorit ćemo se’. To vrijedi, kako za posao i papirologiju, tako i za običnu kavu u kafiću.
– Ne mogu tamo, recimo, naručiti kavu s malo hladnog mlijeka ako to nije u njihovom meniju. Isto tako, njima kafići služe za učenje ili tamo dođu nešto pojesti. U njima vlada tolika tišina da mi je u međuvremenu postalo čudno vratiti se u Šibenik gdje su u kafiću ljudi uvijek glasni jer, naravno, svi razgovaraju.
Na kraju razgovora, dok pakira kufer za Japan nakon što je godišnji provela u rodnom gradu, sugovornicu pitamo ima li uopće u planu vratiti se u Šibenik.
– Sretna sam i ispunjena ovdje, koliko god zvučalo neobično. Koliko učenici kojima predajem uče od mene, toliko i ja učim od njih. O kulturi, hrani, običajima, gradovima. Najviše mi se sviđa činjenica da nemaju predrasude prema onom što je drugačije. Činjenica da, tamo gdje sam stranac, svejedno mogu biti ono što jesam – poručuje Jelena Gverić.
