Našla sam se u situaciji kako u meni raste sve veći strah. Ne ona vrsta straha od kojeg srce staje, sveobuhvatni strah, već strah koji konstantno muči, a javlja se kada gledate obeshrabrujuće trendove sadašnjosti, te nagađate da se stvari nikada neće promijeniti. Kada razmišljate o budućnosti i pitate se: “Što ako se dogodi najgore?”
Što ako.
Provela sam cijeli život pitajući se “što ako”. Ta pitanja imaju način kako da me uznemire, unište moj mir, učine me nesigurnom.
Ljudi u Bibliji su također bili uznemireni pitanjima “što ako”. Kad je Mojsiju rečeno da vodi Izraelce, pitao je Boga: “Što ako mi ne povjeruju?”. Vezano za Izakovu buduću ženu, sluga Abrahamov je pitao: “A što ako žena za mnom ne pođe?”. Josipova braća su pitala: “Što ako je Josip na nas ljut?”. Svi su se oni pitali što bi se desilo ako bi okolnosti otišle krivim smjerom. Isto kao što se i mi pitamo.
Svi se suočavamo sa nesigurnim nizom pitanja “što ako”. Neka od njih su manje važna, dok druga posljedično imaju životnu promjenu. Što ako moje dijete umre? Što ako dobijem rak? Što ako me moj supružnik napusti?
Neugodna istina je da se bilo koja od ovih situacija može dogoditi. Nitko nije oslobođen tragedije ili boli. Ne postoji garancija za lagan život. Za bilo koga od nas. Ikad.
Ovu svjesnu realnost razmotrila sam prije nekoliko mjeseci. Tijekom nekoliko dana pred Gospodina sam donosila brojne čežnje i zahtjeve. Htjela sam da se ispune. No, progonilo me nezamislivo pitanje: Što ako se moje najdublje čežnje nikada ne ispune, a moje noćne more postanu stvarnost?
Dok sam sjedila proučavajući svoju Bibliju, sjetila sam se pitanja s kojima sam se desetljećima hrvala. “Je li Bog dovoljan? Ako se ostvare moji najdublji strahovi, hoće li On i dalje biti dovoljan?” Svaki put kad bi se u prošlosti pojavila ta pitanja, izbacila bi ih iz svojih misli. No, ovaj put sam znala da se s njima moram suočiti.
Pitala sam se: Ako se moje zdravlje naglo pogorša i završim u ustanovi, hoće li Bog biti dovoljan? Ako se moja djeca pobune i nikada neće imati blizak odnos s Gospodinom, hoće li Bog biti dovoljan? Ako se ponovno ne udam i nikada ne osjetim da sam voljena od strane muškarca, hoće li Bog biti dovoljan? Ako moja služba ne poraste i nikada ne vidim njezine plodove, hoće li Bog biti dovoljan? Ako se moja bol nastavi i nikada ne vidim njezinu svrhu, hoće li Bog biti dovoljan? Voljela bih da mogu automatski odgovoriti: “Da, naravno da će Bog biti dovoljan.” No, vodila sam borbu. Nisam željela odustati od svojih snova, predati te stvari koje su mi bile drage, odreći se onoga na što sam imala pravo.
Razmišljala sam o svom jednostrano nepisanom ugovoru s Bogom, u kojem sam obećala učiniti svoj dio, ukoliko On ispuni moje čežnje. Nevoljko sam priznala da je dio moje želje da budem vjerna ukorijenjena u mojim očekivanjima isplativosti. Je li mi Bog nešto ostao dužan?
Nerado sam pružila svoje ruke, ispunjene mojim snovima, i predala ih Njemu. Nisam htjela ljubiti Boga radi toga što bi On mogao učiniti za mene. Htjela sam ljubiti Boga radi toga tko On jest. Obožavati ga jer je On toga dostojan.
Dok sam mu prepuštala svoja očekivanja, Božja prisutnost me preplavila. Podsjetio me da imam nešto daleko bolje od uvjeravanja da se moje zastrašujuće situacije “što ako” neće ostvariti. Imam obećanje da, čak i ako se ostvare, On će biti tamo usred njih. On će me nositi. On će me utješiti. On će se nježno brinuti za mene. Bog nam ne obećava život bez problema. Ali nam obećava da će On biti tamo usred naše boli.
U Bibliji, Šadrak, Mešak i Abed Nego nisu imali jamstvo da će biti izbavljeni. Neposredno prije nego što ih je Nabukodonozor dao baciti u vatru, izrekli su neke od najhrabrijih riječi ikada izgovorene. “Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,17-18).
Čak i ako.
Čak i ako se najgore dogodi, Božja milost je dovoljna. Ta tri mladića su se bez straha suočila s vatrom, zato što su znali da, bez obzira na ishod, u konačnici to će biti za njihovo dobro i za Božju slavu. Oni nisu pitali “što ako” se dogodi najgore. Bili su zadovoljni time da “čak i ako” se dogodi najgore, Bog će se pobrinuti za njih.
Čak i ako.
Ove tri jednostavne riječi iz života uklanjaju strah. Zamjena “što ako” sa “čak i ako” jedna je od najvećih oslobađajućih zamjena, koju ikada možemo napraviti. Zamjenjujemo naše iracionalne strahove od neizvjesne budućnosti za dražesnu sigurnost nepromjenjivog Boga. Vidimo da, čak i ako se dogodi najgore, Bog će nas nositi. On će još uvijek biti dobar. I nikada nas neće napustiti.
Habakuk nam lijepo prikazuje ovu zamjenu. Iako je molio Boga da spasi njegov narod, on završava svoju knjigu s izvrsnim “čak i ako”…
“Jer smokvino drvo neće više cvasti
niti će na lozi biti ploda,
maslina će uskratiti rod,
polja neće donijeti hrane,
ovaca će nestati iz tora,
u oborima neće biti ni gòveda.
Čak i tada,
ja ću se radovati u Jahvi
i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” (Habakuk 3,17-18)
Amen.
Autorica: Vaneetha Rendall; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org; Foto: Aneeshamourya.com
