Najgori običaji na hrvatskim svadbama: Od kuće do sale ili kako to rade u Dalmaciji

Nažalost, ovaj članak odnosi se isključivo na vjenčanja u Dalmaciji. Imali smo najbolju namjeru pokriti i čuvena slavonska vjenčanja, ali nitko od reportera nije mogao uzeti mjesec dana slobodno da prisustvuje jednom.

Puno se stvari promijeni kroz nekoliko stoljeća, pogotovo na Balkanu koji se mijenja brže nego stavovi seoskog vlasnika gostionice nakon promjene lokalne vlasti. Propala su kraljevstva i carstva. Silne Habsburgovce nitko više ni ne spominje, a upokojili smo i dvije Jugoslavije te još par usputnih više ili manje fašistoidnih tvorevina. Čak se i u modernoj Hrvatskoj stvari razvijaju tako da neki politički analitičari vide nešto što bi za par desetaka tisuća godina moglo postati pravna država. Mladen Grdović ne pije kao prije,  Hajduk počinje ličiti na nogometni klub, panta rei, sve se mijenja osim hrvatskih vjenčanja. Da netko danas izumi vremenski stroj i zaluta na neku svadbu u 17. stoljeću uvjereni smo da bi nesretnik mislio da stroj ne funkcionira. Ajde, možda bi naposljetku shvatio gdje se nalazi kad bend ni nakon 20 minuta ne bi odsvirao ”Majko stara”.

Okupljanje

Početak svake svadbe obavezno je namješten u ranim popodnevnim satima – točno u pravom trenutku da vam cijela subota propadne i da nema ama baš nikakve šanse da se prije odlaska na svadbu pošteno naspavate ili, daleko bilo, obavite neku drugu obavezu koja nije nužno vezana za svatove. Bili bliski prijatelj mladenaca ili pak rođak koji je pozvan pro forma, vi se svakako morate ustati ranije, izvaditi nedjeljno odijelo, izabrati najkraću haljinu, pregledati 20.000 albuma tuđih svadbi na Facebooku da vidite je li vam haljina prekratka, shvatiti da je, ipak je obući, skinuti ju, obući još kraću, uglavnom – shvatili ste, svadba, osim životne energije, oduzima i vrijeme.

Bili kod mladog ili mlade, okupljanje je već u rano popodne. Lagano druženje, ili pak histeriziranje ako ste u društvu mlade, serije kratkih, nazdravljanje i prisjećanje nebitnih događaja s ljudima koje ste zadnji put vidjeli kad je Sanader bio heroj, a Gotovina zločinac. Nakon dva sata dosađivanja kreće se po mladu /dočekuje mladoženju. Svadba se zahuktava.

Kupovanje mlade

I dok predstavnice udruga za prava žena lamentiraju oko toga je li besplatan ulaz u klubove za žene odraz primitivnosti, seksizma, stereotipizacije ženskog tijela kao sesksualnog objekta zzzzzzzzzz

Ispričajte nas, zaspali smo od samog razmišljanja o tome o čemu lamentiraju predstavnice ženskih udruga

Gdje smo stali? Aha, dok spomenute razbijaju glavu o tome koliko točno treba mrziti muškarca koji vam pridrži vrata, na svadbama diljem Hrvatske odvija se jedan običaj kojeg su i konzervativni slojevi mlađeg neolitika smatrali zaostalim i primitivnim. Naime, na dalmatinskim svadbama žene se, kao što je to i običaj sa stokom, kupuju. Kupac je mladoženja, a prije nego dobije ruku izabranice svoga života ili barem života do razvoda, on mora obeštetiti njenu obitelj. Primitivno, znamo, ali od ovog običaja gori je jedino humor koji ovaj običaj prati.

Cijela ova drama događa se pred zatvorenim obiteljskim vratima gdje pijana bagra na čelu s kumom i mladoženjom traži djevojku da izađe. I onda počinje igrokaz koji od normalnog čovjeka napravi fana Zauvijek susjeda. Mogućnosti za izlizane fore i pošalice prilikom kupovine mlade praktički su neiscrpne.

Za početak tobože bijesna braća traže novac da daju svoju sestru mladoženji, kum vadi novčanice, ali eto vraga, one su lažne. Kad eto ti na vratima tobože bijesnog oca u kravati i košulji toliko nespojivima da kraj njih Woody Allen i njegova pokćerka/žena djeluju kao skladan par, sad ulijeće kum i baca sto eura, otac je zadovoljan, ali eto nesreće, na vratima se pojavljuje kriva sestra… A onda kreće antologija hrvatskog humora, megaspektakl, epsko finale: nakon što je kum novčanicama od 100 eura iz kuće izmamio sve sestre i žensku rodbinu na vratima se umjesto mlade pojavljuje – baka. Salve smijeha odzvanjaju kilometrima daleko, a čak i harmonikaš zadužen za održavanje atmosfere na trenutak zastaje jer ne može zadržati smješak, pet tisućitu subotu zaredom.

Naposljetku iz kuće izlazi mlada, kum odlazi u kuću po eure kojima se pred masom razbacivao, a mlada zatim pred kućom doživljava ono o čemu je oduvijek sanjala – barjaktar nabija pijetla na kolac i u posuđenom BMW-u od tetka iz Njemačke kreće se prema crkvi.

Misa

Bili vjernik ili ne, treba biti iskren i reći da mise i nisu nešto najzabavnije na svijetu (osim ako imate sreće i pijanog svećenika koji će vam na najsvetiji dan u životu dva sata drobiti o pederima, partizanima i pederskim partizanima). Ipak, vjenčanje u crkvi je dobar pokazatelj mladencima tko im je pravi prijatelj, a tko ne. Svi će pravi prijatelji za vrijeme mise lokati u obližnjem kafiću dok su crkvene klupe uglavnom rezervirane za tetke, djedove, bake, dosadne kolege s posla i onog jednog prijatelja koji uvijek sve fotografira. Naravno, tu su obično kum i kuma koji se najčešće podnose kao suprotni polovi magneta i čitavu misu razmišljaju koliko će se osramotiti prilikom prvog plesa.

Naravno, odlazak na misu ima i jednu svoju prednost. Koliko god mala šansa za to bila uvijek se možete nadati da će netko od mladoženja reći sudbonosno „ne“ ili da će se na pitanje „Ako netko ima nešto protiv neka govori sada ili zauvijek šuti“ uz gromoglasan prasak i dim otvoriti crkvena vrata i pojaviti  netko iz mladenkine prošlosti. Naravno, nikad ništa od toga, ali čovjek živi dok vjeruje.

Sala

Centralno mjesto svakog klišejiziranog vjenčanja u pravilu je ogromna dvorana izgrađena za potrebe lokalne kasarne Jugoslavenske narodne armije i uređena prema mainstream sovjetskoj modi uređivanja interijera iz sredine šezdesetih. Kao što smo u uvodu spomenuli, tradicionalni hrvatski pir nije evoluirao već nekoliko stoljeća, stoga ne treba čuditi što je dress code osoblja također zaostao u bivšem istočnom bloku. Dakle, sredovječne konobarice u borosanama s izrazom lica ”Majko Božja gdje je moj život skrenuo krivo da s 49 godina u 2 ujutro poslužujem pijanim ljudima janjetinu”.

Je li hrana dolazi u pauzama između pjesama, ili su pjesme samo da popune pauzu između dva obroka, ostavit ćemo na izbor čitateljima. Ono što je bitno da je hrana na svadbi možda i najvažniji događaj. Ha-ha, čujte nas, da ”možda najvažniji događaj”. Postoje samo dva slučaja u kojima hrana nije najvažniji događaj na svadbi. 1) Ako netko umre, 2) Ako mlada pri pokušaju bacanja jabuke preko kuće razbije staklo, sruši lampu, zapali spavaću sobu i ubije mačku. Doduše, jednom sam bio na svadbi gdje se dogodilo oboje od navedenog, a ljudi su poslije svejedno pričali isključivo o tome kako je pašticada bila sirova, a njoki gnjecavi.

Hrana je jedini dio svadbe koji se zauvijek pamti. Pošto je svaka prava hrvatska obitelj dozlaboga isposvađana, onaj omraženi dio obitelji koji je pozvan samo zato jer je u krvnom srodstvu u četvrtom koljenu, tražit će dlaku u jajetu. I to doslovno. Ako janjetina slučajno bude poslužena pola celzijevog stupnja hladnija nego što bi trebala, to će biti onaj dio vjenčanja kojega će se svi sjećati za trideset godina.

Hrana je, dakle, bitan preduvjet kako će se pričati o svadbi u budućnosti, a osim same kvalitete bitna je i kvantiteta. Naravno, što više to bolje, tako da prosječni hrvatski pir ima toliko sljedova hrane i toliko zaklanih janjaca da se te količine ne bi postidjeli ni omiški HDZ-ovci.

Ples i pjesma

Središnje mjesto, duša svake sale je improvizirani plesni podij ispred još improviziranije bine na kojoj će lokalni bardovi sljedećih nekoliko sati zabavljati bake i ostarjele neudane tetke svirajući pjesme koje su kao djevojke pjevušile na radnim akcijama. Da, već smo rekli, na svadbama ništa ne evoluira, pa ni glazba.

Osim što mora imati glasovne mogućnosti voditelja crkvenog zbora crkve u Podbablju, pjevač mora imati i klišejizirani smisao za humor koji će mangupski ispoljavati tokom večeri mijenjajući stihove poznatih pjesama, na opće oduševljenje istih onih neudanih tetki koje će jedine na pjesme plesati.

Svatko tko je bio barem na dva pira zna da će stih „E da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve“ vještim prepletanjem riječi lokalnog barda postati „E da mogu poslati joj sapun, sapun da se opere“ ili, ako je baš majstor humora, „e da mogu poslati joj pištolj, pištolj da se ubije“. Smijeh je zagarantiran, a ovo je samo jedan primjer poetske nadarenosti . Naravno, svaka pjesma krije neku pošalicu, kao da riječi balkanskih hitova nisu same po sebi smiješne.

Pošto ovdje pišemo o dalmatinskim svadbama, samo je pitanje vremena kad će bend odsvirati uspješnicu ”Ditelina s četiri lista”. Ako pjevač/vođa benda/svirač sintesajzera bude posebno raspoložen pa stih ”Aaaa ja san iz oka zalija/aaaa draču ispod maslina” pretvori u ”Aaaa ja san iz oka zalija/aaa srat ću ispod maslina” najbolje da se odmah pozdravite s bakom jer njeno srce toliko smijeha preživjeti neće.

U kasnijim satima stvari postaju kud i kamo divljije. Barjaktar i kum do sada su se već otrijeznili i pošteno ispovraćali pa sada ponovo kreću sa žešćim opijanjem koje će orgazmički vrhunac doživjeti upravo na plesnom podiju. Osim standardnih hitova koji se naručuju, gdje već dvadeset godina prvo mjesto uvjerljivo drži „Kokolo“ od Magazina, u neko doba počinje serija pjesama Mate Miše Kovača. Ultimativni je to trenutak svakog dalmatinskog pira, a samo je pitanje tko će prvi na početak refrena „Poljubi zemlju na kojoj hodaš“ kleknuti i poljubiti imitaciju mramora izgrađenu početkom šezdesetih u postrojenjima „Napretka“ iz Smedereva.

Ovisno o ideološkim uvjerenjima mladenaca, nije rijetkost da se svečanost vjenčanja začini i kojom ustaškom budnicom koju najčešće započinje pijani kum. Jer, zaista, ima li išta ljepše i svečanije za proslaviti ulazak dvoje mladih ljudi u zajednički život od pjevanja o leševima zaklanih Srba koji plutaju niz Neretvu?

 

 

Kum je dužan održavati atmosferu – Poodmaklo je doba. Bend je odsvirao svojih šest sati, a, poput komatoznog pacijenta kojeg na životu drže samo aparati, na bini ih umjetno drži još jedino kum koji daje posljednjih  dvjesto eura posuđenih u lokalnog kamatara za još sat vremena svirke. Osim umornog benda, za mikrofon sada sve češće staju vidno pijani svatovi. Nakon što je gost iznenađenja, trinaestogodišnja glazbeno nadarena nećakinja na kojoj roditelji liječe komplekse, izmamila pljesak i odobravanje okupljenih, sada i kumu pada napamet da svatove počasti svojim promuklim glasom koji podsjeća na posljednje hroptaje svinje. Kad pijani kum zapjeva, shvaćate da Tomislav Bralić ipak nije najgora stvar koja se dogodila hrvatskoj glazbi u zadnjih 90 godina. Nakon petominutnog sramoćenja, koje najzad i onako pijan shvaća, kum ide na sigurno. Vrijeme je za neki slavonski evergreen i već nakon jedne minute cijela sala još jednom se trese u orgazmičkom smijehu dok ovaj kmeči urnebesno izmijenjene stihove poput: „Kad se kući vraćamo, vraćamo se kući, cijelim putem vraćamo se kući“.

Torta – Posljednji čin koji će na trenutak svadbi vratiti onu živost koja ju je krasila prije ponoći, rezanje je torte, a pogotovo bacanje buketa i podvezice. Na dalmatinskim pirevima postoje samo dvije opcije kod odabira torte – 2-metarski zvonik svetog Duje ili 5-metarski zvonik svetog Duje. Kad ova konstrukcija veličine omanje vikendice konačno stigne pred mladence razdragana masa plješće kao NASA-ini zaposlenici kada nakon sedmogodišnje misije uspješno spuste vozilo na Mars. Rezanje je uvijek zajebana stvar. Tradicija nalaže da mladenci tortu režu zajedno no u 99% slučajeva mlada je na svadbi u devetom mjesecu trudnoće pa od trbuha jedva vidi vrh torte, a kamoli podnožje gdje se nalazi nož. U pola posto slučajeva hormonima pogonjena trudnica  navalila je na slatko još dok je torta putovala prema centralnom stolu, a u otprilike 0,0000001% slučajeva kad trudnoća nije bila povod ženidbi, mlada jednostavno nema snage za rezanje 18 kila krokanta tvrđeg od srca buduće svekrve.

Mladoženja kao prava glava kuće (odnosno glava trećeg kata kojeg je otac podigao na obiteljskoj kući ne postavljajući još uvijek krov sve se nadajući da će i najstariji 50-godišnji sin ipak pronaći ženu) preuzima stvar u svoje ruke i sam siječe tortu dok bend duhovito na sintesajzer pušta nasnimljeni zvuk motorne pile.  Naravno, pljesak sada nanovo eruptira i po količini decibela i duljini trajanja podsjeća na najavu spikera o dolasku umirovljenog generala HV-a na nogometnu utakmicu treće županijske lige jug.  Jasno, polu-otrovnu tortu nitko živ ne jede, a količine koje završe na stolu ili se razgaze po podu dovoljne su da djecu iz pokrajne Buangzwaa u Namibiji drže sitima do kraja njihovog očekivanog trajanja života. Dakle, 20-25 godina.

Buket i podvezica – Iako neki naivno vole vjerovati kako povod svadbi proslava 5-6 godina zajedničkog života prije neizbježnog razvoda, prava funkcija svadbe je uparivanje onih tužnih prijatelja koji do svadbe još uvijek nisu pronašli svoju bolju/goru polovicu. O tome se vodi računa dok se slaže raspored za sjedenje, no stvari nikada ne ispadnu onako kako ste očekivali. Da su ljudi koje pokušavate nasilno spojiti oku ugodni, duhoviti ili iole zanimljivi ionako na svadbu ne bi dolazili sami. Srećom, kad uparivanje propadne, ostaje ono čega na dalmatinskim svadbama (i Dalmaciji općenito) definitivno ne manjka – praznovjerje. Bože moj, koja djevojka ne bih odmah uzela prezime onog sretnika koji sav oznojan u zubima nosi mladenkinu podvezicu.

I dok će bacanje podvezice više ličiti akciji američkog nogometa i pederskim orgijama, bacanje buketa shvaća se krajnje ozbiljno. Mlade djeveruše poput HDZ-ovih predsjednika mjesnih zadruga za vrijeme lokalnih izbora već sat vremena prije hodaju od stola do stola upozoravajući prijetećim tonom na važnost izlaska na lokalne izb… ovaj na bacanje buketa prijeteći izgonom iz familije i, ako imate baš pokvarene rodbine, puštanjem priče o vašem lezbijstvu.

One svetice, mlađahne rodice pod budnim okom roditelja i rodbine, ostaju sjediti dok se one liberalno osvještene udavače bore za buket kao penzioneri za prvomajski grah na Marjanu. Kako to obično biva, one što su svetački sjedile sakrivene iza zlatnog križića između mladih grudi, dogodine s trbuhom do zuba same bacaju buket, dok pola onih udavača koje su se bacale na buket život završe u stanu s osam mačaka.

Razlaz – Postoji pregršt načina da se tradicionalna dalmatinska svadba završi, ali ono što je važno da svi uključuju razbijene glave i obilje krvi. Dobro, dobro, ovdje smo malo pretjerali, ali u principu kad stavite 200-300 (ili 2000-3000 ako ste u Dalmatinskoj Zagori) pijanih ljudi u jednu prostoriju stvari ne završavaju dobro ili, daleko bilo, nenasilno. Ili će baki ispasti kuk, ili će jedan od topovskih udara eksplodirati malčice preblizu nečijoj ruci, a u krajnoj liniji ponekad će čaša koju je barjaktar dužan razbiti o čelo na prve taktove Thompsonove ”Lijepa li si” napraviti rez širi od Sueskog kanala. Kad se pokušaj zaustavljanja krvi vezivanjem čela kravatom pokaže ne tako dobrom idejom, netko će se sjetiti pozvati hitnu i tim činom dovesti svadbu do svog prirodnog kraja. Naravno, sve gore navedeno odnosi se na dobre i zanimljive svadbe na kojima se nije štedjelo. Kod onih siromašnijih nesretnika, svadba završava kad se štednja na bendu pokaže totalnim promašajem, odnosno kad ocvala pjevačica u 1 sat odjuri kući jer nije imala novca da plati dadilju ni minute duže od toga.

Video svadbe – Kao kad članovi HDZ-a nekog dalmatinskog mjesta moraju izabrati kandidata za načelnika, pa imaju nemoguću zadaću izabrati najmanje očitog lopova među njima, tako i kamerman ima neopisivu tešku zadaću da šesnaest sati dosade koju je snimao sažme u tri sata dosade. Naravno, u  devedeset posto slučajeva to je uzaludan posao. Snimka svadbe je nešto kao i Biblija. Svaka obitelj koja drži do sebe mora je kupiti, ali nitko je nikada neće pogledati.

Naravno, neposredno nakon što je video gotov mlada ima ideju da s prijateljicama pogleda snimku. Nakon što u početnih 10-ak minuta odrade salve lažnih komplimenata o tome kako su sve bile prekrasne, gledanje snimke pretvara se u ono čemu je otpočetka bilo namijenjeno – ogovaranju. Bilo da se radi o rodici u trećem koljenu koja se pojavila obučena kao prostitutka ili kumi koja je u pola svadbe misteriozno nestala s mladoženjinim bratom (na žalost oca, ne onim od 50 godina). Jasno neće im promaknuti prokomentirati ni otrovne strelice koje je tokom cijele svadbe svekrva slala prema mladoj. Početak je to antagonizma još jedne žene i svekrve, borbe koja traje odkad je svijeta i vijeka, a koja u moderno vrijeme ne završava smrću jedne već razvodom.

 

BONUS: POSTANI GLAVNA ZVIJEZDA SVADBE! ODUZMI SVJETLO REFLEKTORA MLADENCIMA!

Pucaj kao Bruce Willis – Na svadbi konačno imate priliku dokazati da niste uzalud skrivali od policije svo ono oružje koje vam je otac donio iz rata. Pošto neki novi svebalkanski ili svjetski kuršlus možda ne doživite, nikako ne propustite pročistiti cijevi kalašnjikova ili makar kakve Zbrojovke na prijateljevoj svadbi. Naposljetku, ima li što ljepše nego kad dvoje ljudi koji su se upravo zakleli na vječnu vjernost prilikom izlaska iz crkve dočekate rafalnom paljbom i topovskim udarima. Mladoženji je ionako bolje da se što prije navikne na to budući da će mu se brak nakon par godina ionako svesti na kontinuiranu rafalnu paljbu iz usta buduće žene.

Budi majstor pirotehnike: Svadba bez pirotehnike je kao utakmica HNL-a bez barem pet spornih sudačkih odluka. Ponudi se da ćeš ti „riješiti bengalke“ pa mjesecima prije pričaj kako ih je teško nabaviti, ali kako imaš „svog čovjeka u Torcidi koji će srediti par komada“. Onda, dva dana prije pira, otiđi do najbližeg dućana s opremom za pomorce i ribare i kupi par komada. Dan je vjenčanja, i ako si pametno odigrao, mnogi sad dobro znaju da će tvoje (ne)nabavljanje bengalki imati ključnu ulogu. Predstava počinje nakon izlaska iz crkve. Biraš, naravno, sebe, i još pet ljudi od povjerenja koji će zapaliti atmosferu i izlazak mladenaca iz crkve učiniti spektakularnijim od otvaranja Olimpijskih igara u Londonu. Naravno, mlada će te mrziti do kraja života jer će zbog dima od bengalki sve slike njenog izlaska iz crkve biti mutne kao poslovi Zdravka Mamića, ali što sada, da bi postali heroj vjenčanja mora biti i kolateralnih žrtava. Makar to bila osoba zbog koje se vjenčanje održava.

Povedi vlakić – Pir bez vlakića je kao i sveta misa bez desničarenja i pozivanja na istrebljenje određenih društvenih skupina. Dakle, dogodi se možda jednom u 120 godina i velika je sramota za čitavo selo. Strojovođa svadbenog vlakića jedna je od većih časti, ali, da parafraziramo Spidermenovog strica, velika čast nosi i veliku odgovornost. Trenutak kada vlakić krene u ludu vožnju između stolova i, ma kako se samo toga samo sjete svaki put, van same sale ne smije doći ni prerano ni prekasno. Dođe li prerano, raspast će se brže od Feminema. S druge strane, dođe li do njega prekasno, velika je vjerojatnost da su starije tetke, bake i ostali pirski dinosauri već odavno kod kuće pa će vlak ostati kratak i kržljav. Vlakić, shvatili ste već, mora doći na samom vrhuncu svadbe. Kada je podij pun, a atmosfera podignuta do usijanja pametnim mixom Zečića, Stavrosa, Grdovića i navijačkih pjesama. Kad je strojovođa iza svojih leđa prikupio dvadesetak vagona, luda vožnja može početi. Mašući bijelom krpom, vođa vlaka, a zatim i svi ostali tuckaju i dižu one bezobraznike koji sjede nesvjesni koliko je hodanje u krug s rukama na ramenima nekog neznanca ili dalekog rođaka zapravo zabavno. Ako se odlučite povesti vlakić i okušati svoju sreću, apeliramo da to ne činite napamet. Za povesti kvalitetan vlakić potrebno je imati barem dvadesetak pireva u nogama. Ako vam je, svaka vam dala, upjelo, samo vam je nebo granica. Budite ludi i nepredvidljivi, vrludajte između stolova, izađite van sale, skrenite lijevo pa naglo krenite desno, iskušajte umjetni kuk stare bake i dovedite ga do granice izdržljivosti. Osjetite sav adrenalin koji cijeli život osjeća strojovođa HŽ-a. Uz iznimku brzine vlaka, jer su svadbeni vlakići znatno brži od prosječnog HŽ-ovog.

Uhvati buket – Navodno je prije postojao običaj da se buket i podvezica bacaju odmah na početku svadbe, dok je još cjelokupna rodbina prisutna. Taj običaj, isto tako navodno, morao se prebaciti u vrijeme kad je većina tetki otišla kućama. Razlog je što su starije tetke, strine i šogorice masovno umirale jer njihovo srce ne bi moglo izdržati napad smijeha kada se na bacanje buketa uključi – muškarac. Naravno, svadba bez dežurnog šaljivca nije svadba, a muški izlazak na bacanje buketa koji je, e to je ono najsmiješnije, namijenjen ženama učinit će vas besmrtnim na DVD snimci koju nitko neće pogledati.

Zapleši kao John Travolta – Ako znate plesati nećete imati problema postati zvijezdom podija, iako ćete sasvim sigurno navuči sumnje da ste homoseksualac. Ako, kao 90% muškaraca, plesati ne znate, a želite biti zvijezda pira, vi morate naći alternativni put. I dok onaj plesač s lakoćom izvrti tetku kako je nitko nije izvrtio od makedonskog konobara na maturalcu 1967. na Ohridskom jezeru, vi morate naći svoj način za šarmirati sedamnaestogodišnju rodicu. U trećem koljenu, ne osuđujte odmah licemjeri. Više je načina postati zvijezda podija bez imalo plesnog talenta. Skidanje košulje i mahanje kravatom svakako je korak u tom smjeru, a penjanje na nečija leđa i urlanje „Nedam te nikom majko Hercegovino“ nikada ne može biti loš potez. Onaj malo rizičniji je spuštanje na koljena, a ako baš ništa ne pođe za rukom povirite ispod stolova i odaberite najšire štikle koje su djevojke nakon 6 sati stajanja skinule i na umorne noge stavile nešto u čemu ljudsko biće može hodati bez trajnih posljedica za zdravlje. Kad se na podiju pojavite u štiklama, nebo je granica. Naravno, riskirate da vam glava eksplodira od bijesa iz očiju one nesretnice čiju ste najnoviju akviziciju iz Zare nepovratno raširili svojim papcima od pola metra, ali ako vam nakon pira netko krene prigovarati da ste se ponašali seljački, grozno ili neukusno, pokažite im ovu snimku i neka budu sretni što vas imaju:

izvor.sprdex

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.