Tekst za sve izgubljene duše koje lutaju metropolom, ali čeznu za Jadranskim morem

Ovaj tekst posvećujem svojim vjernim fanovima ahahahaha šalim se. Ovaj tekst posvećujem svim onim izgubljenim dušama koje lutaju našom lijepom hladnom metropolom, a čeznu za Jadranskim morem…

Budući da sam po zanimanju kukavica, sad kada napokon ponovno imam splitsku adresu, mogu slobodno reći: Hasta la vista, suckers! Hajduk je opet prvi, eat our dust! Eto, sad mi je lakše, dugo se to skupljalo u meni.

Nisam studirala u Zagrebu, ja sam jedna od onih koji su u Zagreb otišli zbog posla (čitaj: ljubavi). Dugo mi je trebalo da se naviknem na sve te novitete koji su me dočekali. Pogotovo na poslu… na sve te gablece, trgiće, Kvatriće, kurčiće… Rugala sam se stalno, ali ne mogu reći da mi je bilo loše. U usporedbi s Tokiom i New Yorkom zagreb je goli k….klinček, ali u usporedbi s ostatkom Lijepe Naše, Zagreb je Meka i Medina. Toliko toga, svega. Svakoga dana, u svako doba… ma sjajno. Svi su u svom filmu, svom poslu i điru, fino se izgubiš u masi, nitko te ništa ne pita, kao da nemaš problema u životu. Šetaš sam gradom u kasno poslijepodne i nitko te ne gleda kao psihopatčinu, zamisli!

A tek parkići… jaoooo… red zelenog pa red šarenog, sve čisto i mirisno. Toliko klubova, finih restorana, neobičnih kafića i događanja…. Ali ja se nekako nikada nisam prilagodila do kraja. Svakoga dana svake godine osjećala sam se kao nadrkani gost primoštenskog hotela Zora. Naposljetku, ona sterilna austro-ugarska pristojnost počela mi je ići na živce (da ne kažem kitu). Svakodnevni podsjetnik na moj jad bila je u potpunosti plava kućica nekog bad blue štrumpfa, odmah pored moje zgrade. Svaki dan bi prošla pored nje i činila je da se ružno osjećam iznutra.

Nisam često išla doma u južne krajeve, ali kad bi iza one uklete okuke provirilo more… mislim da je svima poznat taj osjećaj kada misliš da ćeš se raspametiti od istinske sreće. Kada imaš osjećaj da bi mogao zagrliti grad. Još kada je nas dvoje postalo troje, to je konačno presudilo. Znala sam da svoje dijete želim voditi na utkamice na Poljud, ne na Maksimir, da želim šetati po rivi, ne po špici i da želim biti milf na Marjanu, a ne na Sljemenu. Ima ljudi koji bi tamo mogli ostati zauvijek, odgovara im taj ubrzani i prepunjeni način života i ja ih razumijem u potpunosti. Možda su se samo meni promijenili prioriteti, postala sam dosadna žena s prvim borama, prespora za Zagreb. No, činjenica je da tek kad sam se nakon toliko godina prvi put probudila u Splitu i shvatila da ne idem nigdje, moje je srce bilo na mjestu.

Zrak za početak. Tako je divan taj dalmatinski zrak. Skineš robu sa sušila i ne smrdi po tufini i dimnjacima. Onda dolaze sunce i more. I usred zime, imaš osjećaj da te liječe. Osjećaš se zdravo, a to je stvarno neprocjenjiv osjećaj. No, sam povratak u Split bio je također svojevrsni kulturološki šok. Okrzneš nekog na ulici, pošalje te u tri pi*ke materine istog momenta, nepoznati ljudi si daju za pravo da ti upadaju s kojekakvim komentarima ili savjetima, tipovi oko kladiona i kafića… o njima treba posebnu knjigu napisati jer to stvarno nema nigdje na planeti. Takvi se bolesnici ne susreću bilo gdje. Ali baš oni daju čar tom gradu… ludi su svi skupa, ali su neiskvareni zapravo, dragi i otvoreni, čak i previše ponekad. Imam dojam da nakon dugo vremena napokon hodam među živim ljudima, kojima nije najbitnije na svijetu kako izgledaju, koju košulju nose, koje im je nijanse rumenilo i najvažnije od svega, ako su se digli nadrkani, to će svima biti jasno već izdaleka… neće izglumljeno treptati u tramvaju i praviti se da se čitaju neki superkulurbani japanski roman. Meni je to došlo kao poprilično osvježenje. Ljudi, svakakvi, lijepi i ružni, veseli i nervozni, sređeni i masni, umjesto lutaka s plastičnim osmijehom, plastičnim ustima, preskupim torbama, lošim bazama  i ostalim preseransima. Ili sam ja samo obična seljanka… đava će ga znat…

… ti ćeš uvik čekat tu, zagrljen s morem, na dušu umornu …

tekst/foto :jolie.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.