Biserka Petrović: Mojih 20 godina bez Dražena

Dvadeset godina prošlo je od onog jezivog dana kada smo na autocesti kod Inglostada ostali bez najvećeg hrvatskog  košarkaša svih vremena, Dražena Petrovića. Ta je tragedija jedan od onih sudbonosnih događaja za koje svi znamo gdje smo bili kada su se dogodili. Svaki Amerikanac zna gdje je bio i što je radio kada je ubijen Kennedy, a svaki Hrvat zna gdje je bio i što je radio kada je čuo tu strašnu vijest o Draženovoj pogibiji. Taj datum, 7. lipnja 1993., ostat će crnim slovima upisan u svijesti svih ljubitelja lika i djela Dražena Petrovića. A takvih je jako, jako puno. I svima nam jako nedostaje. Ipak, bol i praznina koja je nastala u nas ‘običnih’ ljudi ne može se mjeriti s boli i prazninom jedne majke koja izgubi dijete.

NA GODIŠNJICAMA MI JE NAJTEŽE

Jedan je stariji gospodin, kojeg je jednom prilikom zatekla na Mirogoju, na Draženovom grobu, Biserki Petrović rekao – ‘Vi ste ga možda rodili, ali Dražen je pripadao svima nama’. I to je istina, ali njezin pakao, koji je prolazila ovih dvadeset godina od kada je ostala bez sina, i koji će prolaziti dok diše, je najveći, nešto što nitko ne želi nikad iskusiti. Gospođa Biserka se s tom ogromnom boli nosi radom, čuvanjem uspomena na svog sina. Tome je posvećena 24 sata na dan i da nije bilo nje i njezine upornosti pitanje je bi li zaživio Draženov muzej u Zagrebu, pitanje je kada bi u Šibeniku bio otkriven njegov spomenik. Ono što je sigurno jest da spomen soba u stanu u Preradovićevoj ulici na Baldekinu nikad ne bi bila otvorena. Bio je to potpuno obiteljski projekt, Grad Šibenik s tim nije imao veze.

– Kada bih prestala pričati o Draženu, pronositi njegovu priču svijetom, prestala bih živjeti. Rad i čuvanje uspomene na njega daje mi energiju, to me održava na životu – kazala nam je Biserka na početku našeg razgovora, kojeg smo napravili tri dana prije 20. godišnjice Draženove pogibije.

Koliko vam je na ovakvim godišnjicama teže nositi se s time da Dražena više nema, jesu li emocije tada intenzivnije?

– Uvijek je teško, svaki dan, svaki sat, svaka minuta. Ta spoznaja da ga više nema uvijek je prisutna. Ali, istina, na godišnjicama je to još teže jer ljudi žele pričati o tome, saznati što se dogodilo, tako da ponovo moram prolaziti kroz te najteže trenutke. Međutim, razumijem to zanimanje ljudi za Dražena, to samo svjedoči koliko su ga voljeli.

Koja je prva slika koju vidite kad netko spomene Dražena? Većini je to on Dražena s visoko podignutim rukama nakon postignutog koša.

– I ja mislim da je tako, da na spomen njegovog imena većina Dražena vidi na terenu, u nekoj prepoznatljivoj akciji. Međutim, ja ga vidim kao jednostavnog mladića, s onim svojim velikim dječjim osmjehom. Dražen je bio vrhunski sportaš, ali ga je i u vrijeme najveće slave krasila jednostavnost, skromnost. Nikad se nije htio izdvajati od svojih vršnjaka, prijatelja. Sjećam se kada je odlazio u Real Madrid dobio je na poklon skupocjeni Rolexov sat, međutim nije ga htio nositi. Pitala sam ga zašto ne stavi taj sat na ruku. ‘Ma kakav Rolex, takav sat nema niti jedan moj prijatelj, pa ga neću ni ja nositi’, odgovorio mi je i nastavio nositi najobičniji sat s kojim, kako mi je kazao, može skočiti u bazen bez straha da će ga razbiti. Eto, takav je bio Dražen i takvog ću ga pamtiti, kao jednostavnog mladića.

RAD ME DRŽI NA ŽIVOTU

biserka2

Zahvaljujući vama priča o Draženu nastavlja živjeti, širiti se svijetom. U toj svojoj misiji iz prve ruke ste se mogli uvjeriti koliko je Dražen značio i koliko još uvijek znači ljudima.

– Da, to je nevjerojatno, svako malo se iznenadim kada vidim tu ogromnu ljubav prema Draženu, tu vojsku ljudi, djece, prije svega djece, koje zanima i najmanja sitnica o Draženu. To me ispunjava ogromnim ponosom, govori da nije uzalud ovo što radim. Ljubav tolikih masa treba zaslužiti, ona se ne može kupiti, ljude se ne može prevariti. A Dražen ju je definitivno zaslužio.

Po tom neumornom radu isti ste kao i Dražen, očito je to neka obiteljska crta?

– Kako sam kazala, mene rad drži na životu, a Draženov postulat bio je rad, rad i sam rad. On je dobro znao da se samo napornim radom na sebi može uspjeti, ne samo u sportu, nego u svim sferama života. Svima je poznato koliko je Dražen trenirao, da je praktički spavao u dvorani. Ta poruka o radu je jedna od njegovih ostavština, zbog toga ga je i legendarni predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch toliko volio i cijenio, jer je Dražen najbolje utjelovljivao taj sportski duh, jer je uvijek isticao važnost napornog treniranja. Zato su ga isticali kao primjer i zato su mu podigli spomenik u središtu Međunarodnog olimpijskog odbora u Lausanni.

Kada će spomen soba u stanu u Preradovićevoj ulici biti za stalno otvorena?

 U ŠIBENIKU SU EMOCIJE NAJVEĆE

– Riječ je o vrlo specifičnom, obiteljskom projektu, financiran obiteljskim novcem. S obzirom da se spomen soba nalazi u zgradi, u privatnom stanu, treba dozirati tu priču. To nije običan muzej, valja voditi računa o susjedima, ne možeš dovoditi velike mase, dakle moramo držati pod kontrolom. Međutim, meni osobno ovo u Šibeniku je nešto najljepše što smo napravili u čuvanju uspomena na Dražena. U toj spomen sobi su najveće emocije jer odatle, iz Preradovićeve 3, krenula je Draženova priča u svijet i tu ljudi mogu najbolje vidjeti tko je bio Dražen Petrović.

Više puta ste istaknuli kako vam je u Šibeniku najteže?

– Tako je, upravo zbog toga što, kako sam kazala, emocije tamo najviše prorade, zato što je Dražen u Šibeniku bio samo  dijete, a ja samo majka. Tada je bio samo moj i Jolin, a kasnije je, kako je to dobro kazao onaj gospodin kojeg sam srela na Mirogoju, pripadao svima.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.