Intervju s Lucijom Jurković – Periša dogovorili smo nekoliko dana prije užasnog napada u kampusu sveučilišta Ohio State, u kojem je pomahnitali napadač ranio devet studenata prije nego je ubijen u oružanom sukobu s policijom. Kao što je poznato, najbolja šibenska plivačica od ovog ljeta studira i trenira na sveučilištu u gradu Columbus, a posljednje detalje oko intervjua dogovorili smo putem facebooka upravo na dan kada se je njezino sveučilište postalo vijest u cijelom svjetu, malo prije nego se napad dogodio. Srećom, Lucija je iz tog užasnog događaja izašla živa i zdrava, ali sa spoznajom da živi u opasnim vremenima, na opasnom mjestu. Bez obzira na sve, mlada Šibenčanka vedro ide naprijed. Pa je tako, nakon što je završilo opsadno stanje na kampusu, otišla na trening. Jer, da parafraziramo njezinog trenera iz PK Šibenik Marijana Tepića, ‘plivati se mora’. Jasno je, međutim, da smo intervju morali nadopuniti pitanjima o napadu. Na početku našeg ‘transkontinentalnog’ razgovora Lucija nam je opisala što se događalo za vrijeme tih dramatični sati i kako je ona sve to proživjela.
– Sve se odvilo kroz jutro. Taman kad sam izašla s predavanja i krenula kupiti kavu vidjela sam pet crnih automobila sa sirenama kako jure kroz kampus. Još uvijek nisam znala što se točno dogada, ali sam minutu nakon toga srela dvije kolegice koje su mi samo rekle da se moramo sakriti. Ušle smo u zgradu gdje sportaši inače provode vrijeme i uče i tada su mi objasnile što se zapravo dogodilo. Trnci su me prolazili svakih pet minuta gledajući vijesti. Kada sma čule da je ranjeno devet studenata i da ne znaju gdje je krivac, nikome nije bilo svejedno pa niti meni. Treneri su nas kontaktirali i provjeravali svakih nekoliko minuta jesmo li dobro i jesmo li na sigurnom.
Jesi li se dok je trajala drama čula s roditeljima u Šibeniku?
– Iskreno, prvo sam se dvoumila trebam li javiti roditeljima ili ne, jer ih nisam htjela strašiti i uznemiravati, ali osjećala sam se mnogo sigurnijom i mirnijom kad sam se čula s njima. Nisam znala kako se osjećati, što misliti. Nisam mogla vjerovati da se to stvarno događa. Nikad nisam mislila da ću se naći u situaciji u kojoj ću se morati skrivati i čekati odobrenje za ponovni izlazak na ulicu. Za većinu cura je ovo bio prvi put da su se našli u ovoj situaciji i bile su prepadnute jednako koliko i ja.
Bojiš li se novih napada?
– Nadam se da ih neće više biti. Ali ovdje je sve moguće na žalost.
Ajmo sad na vedrije teme. Jesu li ti se ispunila očekivanja nakon dolaska u Ameriku?
– Jesu, mogu čak reći da ih je Ohio State University i nadmašio, iako je još uvijek sve ovo svježe i još skupljam dojmove. Doći na koledž veći od grada Šibenika, sa 60 tisuća studenata, za mene je velika promjena. Sve ovo je bilo nezamislivo i nešto što sam do prije tri mjeseca gledala samo na filmovima.
Preko ‘bare’ si prije svega otišla kako bi još više napredovala u plivanju. Koliko se tamošnji treninzi razlikuju od onih u Šibeniku?
– Dosta se razlikuju. Trenira se dva puta dnevno, četiri dana u tjednu. U ekipi je trenutno 28 cura i kao tim se jako dobro slažemo, u bazenu, ali i van njega. Atmosfera na treningu uvijek je takva da te tjera da daješ sve od sebe i onda kad misliš da ne možeš, što je velika motivacija iz dana u dan. Nisam niti bila svjesna koliko je lakše kad znaš da je tu 27 cura koje prolaze isto i koje se trude olakšati ti koliko je to moguće.
Tamošnja plivačka natjecanja neka su vrsta dvoboja sveučilišta?
– Do sada smo imali četiri natjecanja, od toga su tri bili u obliku dvoboja. Takve vrste natjecanja traju svega jedno popodne, ali bez obzira na to, i taj dan imamo normalno jutarnji trening i teretanu prije natjecanja. To je također jedna velika promjena na koju se još uvijek privikavam. Od nas se i tada očekuje da plivamo svoja najbolja vremena ili bar približno tome. Svjesni su da smo umorni, ali to je dobar pokazatelj da vidimo što treba popraviti, na čemu treba još poraditi. Inače, ti dvoboji plivaju se u normalnim kostimima u kojima i treniramo, dok skinove (brze kostime) koristimo samo na konferencijskim natjecanjima, što je svega tri do četiri puta godišnje. Treniramo i natječemo se u bazenu koji ima 25 jardi, što je nešto kraće od 25 metara, tako da se još uvijek navikavam i učim koji rezultati su dobri za koju disciplinu, a koji ne. Uglavnom, sve se odvija mnogo brže nego u 25-metarskom bazenu i pristup trci je odmah drugačiji.
Što je s akademskim dijelom. Kada smo posljednji put pričali još nisi bila odlučila koji ćeš smjer upisati?
– Za sada je sve dobro i po pitanju tog akademskog dijela. Prvih mjesec dana bilo je dosta stresno jer sam se još uvijek privikavala na jezik i korištenje engleskog i svih novih termina. Trudim se razmišljati na engleskom i sve što radim ne prevoditi na hrvatski. Evo, nakon tri mjeseca predavanja njihovo praćenje postalo mi je mnogo lakše. Jedna od boljih stvari na koledžu što se tiče akademskog dijela je ta da ima toliko izvora i toliko načina za naći pomoć, a svi sportaši imaju besplatne instrukcije, što je jedna velika prednost. Što se tiče smjera, prvi semestar uzela sam predmete koji se računaju skoro za svaki smjer, a u međuvremenu sam odlučila da želim studirati sportski menadžment.
Kako provodiš slobodono vrijeme? Kako se zabavljaju američki studenti?
– Kao što sam rekla, ekipa je super, družimo se i radimo sve u svoje vrijeme. Grad je jako lijep, poprilično velik, ali ne odlazimo toliko često u centar, jer gotovo sve imamo na kampusu. Preko tjedna i nemamo mnogo slobodnog vremena, a kad ga imamo uglavnom ili učimo ili spavamo, ha-ha. Ali zato se preko vikenda više družimo. Tu i tamo subotom navečer odemo vani zabaviti se, ali uglavnom vikende provodimo odmarajući i družeći se.
Pretpostavljam da si u stalnom kontaktu sa prijateljima i obitelji iz Šibenika, da pratiš što se događa u tvom klubu?
– Čujem se i s trenerom i s trenericom s vremena na vrijeme, s kolegama isto tako. Trudim se pratit svako natjecanje koje imaju. Ima dana kad me stvarno uhvati velika nostalgija za mojim Šibenikom i obitelji. Fali mi biti u malom mistu gdje je sve na pet minuta od kuće, gdje znaš svakoga i gdje se osjećaš domaće, a o moru da niti ne pričam, ha-ha. Jednu stvar koju sam shvatila kad sam se odselila jest da tek onda počneš cijeniti i voliti svoje rodno mjesto. Dom je jedan i nezamjenjiv!
(foto: privatni album)
