Iza mojih uspjeha su litre i litre prolivenog znoja

Ivan Zoričić nedavno je treći put proglašen najboljim sportašem u Šibensko – kninskoj županiji. Ovaj drniški karataš, hrvatski reprezentativac, laskavu je titulu ponio 2011., 2012. ali i sada već daleke 2000. godine što svjedoči o kontinuitetu vrhunskih rezultata. A sve je, kaže, počelo 1987. godine kada ga je kao petogodišnjaka stric, a ujedno i trener,  Zoran Zoričić povukao u Karate klub Drniš. Spoj talenta i napornog rada, ali prije svega ljubavi prema tom sportu, uskoro je počeo davati rezultate. Prvo na manjim turnirima, a onda i na državnim prvenstvima.

– Prvu državnu medalju osvojio sam 1997. godine i ušao u kadetsku reprezentaciju. Od tada sam postao standardni reprezentativac, prošao sve uzrasne kategorije, sve do ove aktualne, seniorske – priča Zoričić, osvajač petnaestak državnih, među kojima su i one tri najvrjednije, zlatne seniorske.

 PROŠAO SVE REPREZENTATIVNE UZRASTE

I kao reprezentativac ubrzo je počeo skupljati odličja. Prvu, brončanog sjaja, osvojio je 2001. godine na svjetskom juniorskom prvenstvu. Velika želja mu je okititi se svjetskom seniorskom medaljom.

– Na žalost, još nemam ni jednu seniorsku medalju sa europskih ili svjetskih prvenstava. Bio sam blizu na ovom zadnjem Europskom, kad smo osvojili četvrto mjesto ekipno. Ali dobro, još imam vremena popuniti tu rupu – optimističan je Ivan koji je na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Parizu otišao s velikim ambicijama. Međutim, nakon što je u prvom kolu pobijedio Estonca, zaustavio ga je Talijan Stefano Maniscalca.

– Da, on je kasnije osvojio brončanu medalju, a na ovom zadnjem Europskom prvenstvu, na kojem ja nisam nastupio, bio je drugi. Riječ je o odličnom borcu, koji je već 15 godina u vrhu. S druge strane, problem je bio što nisam baš najbolje tempirao formu, malo sam preuranio i to se osjetilo u mojim nastupima – objašnjava Zoričić.

Što biste izdvojili kao najveći uspjeh u svojoj dosadašnjoj karijeri?

– Možda ćete se iznenaditi, ali to nije neka medalja ili naslov državnog prvaka. Nekad si sretniji kad na nekom turniru, u prvom ili drugom kolu pobijediš nekog vrhunskog  borca. Tako najviše pamtim prošlogodišnju pobjedu nad tada aktualnim svjetskim prvakom, Srbinom Dejanom Umićevićem, na vrlo jakom turniru u Tuzli koji se organizira prije europskih i svjetskih prvenstava, i na kojem dolaze najbolji borci iz ove naše regije. Nakon te pobjede drugačije me se gledalo – kaže Zoričić.

Pitamo ga je li se u karateu, kao što je to recimo slučaj u nogometu i košarci, teško probiti u reprezentaciju iz jednog malog kluba kao što je KK Drniš?

– Kod individualnih sportova to je malo drugačije, nema pravila, odnosno nema velikih i malih klubova. Onaj koji je kvalitetan isplivat će na površinu. Istina, važan je novac, logistika, da možeš odlaziti na natjecanja. Trening jest najvažniji, ali bez redovnih natjecanja teško možeš napredovati, steći iskustvo u borbama – ističe Ivan koji, osim što se aktivno natječe na najvišoj razini, radi i kao trener u KK Drniš i KK Šibenik, a uz to i kao profesor tjelesnog.

UŽIVAM PRENOSITI ZNANJE NA MLADE

– Uživam u radu s mladima, prenositi znanje na nove generacije, ali i dalje se u prvom redu doživljavam kao natjecatelj.

Krije li se u ta dva kluba neka nova karate zvijezda. Vidimo da Lucija Čatlak dobre gura, dogurala je do juniorske reprezentacije, na korak je do seniorske?

– Istina. Lucija osim velikog talenta, ima ogromno volju i želju za radom. Ima još niz talentiranih natjecatelja poput recimo juniora Slavka Mihaljevića iz Drniša koji redovno osvaja medalje, pa Brune Bašića, momka koji je strašno talentiran. Dakle, potencijala definitivno ima. Ali, ponavljam, ništa bez napornog, mukotrpnog rada i ogromne volje. Recimo, zna se trenirati po šest mjeseci za neko natjecanje i onda izgubiš u prvom kolu. To se primjerice i  meni dogodilo, kada sam mjesecima trenirao za SP u Meksiku, da bi onda, nakon 12 tisuća prevaljenih kilometara izgubio u prvoj borbi – kaže Zoričić.

Protekle dvije godine proglašeni ste najboljim sportašem u županiji, a istu ste titulu osvojili i 2000. godine. Koliko vam znače te nagrade?

– Naravno da vam takva priznanja laskaju, da su motiv više da nastavite s radom, iako meni ne trebaju nikakvi posebni motivi, jer uistinu uživam trenirati, natjecati se. Ta priznanja puno su mislim važnija za karate kao sport nego za mene kao pojedinca. Naime, mi koji dolazimo iz ‘malih’ sportova puni smo nekog inata, dišpeta, volje i želje da se pokažemo i dokažemo, možemo uspjeti iako iza nas ne stoji neka velika organizacija, logistika i novac. Stoga takva priznanja za nas imaju još veću vrijednost, jer si se uspio izboriti kraj kandidata iz ‘velikih’, popularnijih sportova.  Drago mi je što su u mom slučaju ti rezultati prepoznati jer iza njih stoji velik rad i puno, puno prolivenog znoja.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.