Nakon ‘blackouta’ protiv Švedske, hrvatski rukometaši vratili su se na pobjedničke staze. U prvoj utakmici druge faze u Zagrebu su svladali Bjelorusiju, reprezentaciju koja je razinu, ako ne i dvije ispod Hrvatske, ali nas je bez obzira na to ipak namučila. I to gadno. Dvoboj je, naime, odlučen tek u samoj završnici, a junak je bio Cindrić koji je, dok se većina ostalih naših igrača skrivalo, preuzeo odgovornost i minutu prije kraja zabio gol odluke, za 24:23 vodstvo Hrvatske. Nakon toga smo se obranili, da bi u posljednjim sekundama Kopljar potvrdio pobjedu (25:23). A dok smo gledali večerašnju utakmicu pomalo smo se sa sjetom prisjetili atmosfere iz Splita, pune Spaladium Arene, onog pozitivnog ludila koje je vladalo na utakmicama hrvatske reprezentacije. Kažemo sa sjetom, jer, vjerovali ili ne, zagrebačka je Arena bila poluprazna. Na utakmici Hrvatske. Na Europskom prvenstvu. To je velika sramota za metropolu i tamošnju publiku, još jedan dokaz njezine ‘razmaženosti’. Vjerojatno će protiv Norveške i Francuske dvorana biti puna (ili punija). Tim gore. Kada je u pitanju hrvatska reprezentacija utakmice se ne bi smjele birati. Igrači se ne bi smjeli osjećati napuštenima. Jer Cindriću, Voriju, Štrleku i ostalima sigurno nije bilo svjedeno vidjeti toliko praznih sjedalica nakon poraza od Švedske. Prazne sjedalice na zagrebačkim tribinama prečesto su gledali i naši nogometaši i košarkaši. Pa i na Sljemenu više nema ni približno toliko ljudi kao što je to bilo u vrijeme Ivice i Janice Kostelić. S druge strane Split, Rijeka, Osijek, Pula, Zadar, Šibenik i ostali naši gradovi žude za velikim sportskim događajima. Dolazak nacionalnih selekcija u tim je sredinama pravi praznik. Sjetimo se samo gostovanja mlade nogometne reprezentacije u Šibeniku i punog Šubićevca, ili vaterpolske utakmice Hrvatska – Mađarska u Crnici. Zašto bi Zagreb morao biti i hrvatska sportska metropola? (foto: Igor Kralj/PIXSELL)