Iskreno, bit ću pomalo razočaran ako u subotu navečer, na utakmici GKK Šibenik – Zadar, Baldekin bude pun. U klubu bi, jasno, htjeli krcate tribine, što zbog glasne podrške narančastima, što iz financijskih razloga, jer skromnom klupskom budžetu svaka prodana ulaznica dobro dođe.
Pun Baldekin u subotu značit će da svi ti ‘novopridošli’ gledatelji nisu tamo zbog šibenskih mladića koji se svaka dva dana ‘hrvaju’ s jačim suparnicima, već, eto, zato što je to kao neki dalmatinski derbi, prestižna utakmica koja je ‘više od utakmice’. Neki će doći i kako bi se nadglasavali s Tornadom, obraniti čast Baldekina.
Lijepo je to, ali na prvom mjestu ipak bi trebali biti košarka, šibenski mladići. Kaže se da igrači ne smiju birati utakmice. Ne bi smjeli ni navijači. Išlo tvom klubu, ili ne, slagao se s upravom ili ne. Postoji način kako iskazati nezadovoljstvo onima koji vode klub, kako se boriti. Ali to sigurno nije tako što ćeš igrače ostaviti bez podrške protiv ‘manjih’ klubova, što ćeš birati na koje utakmice ćeš doći, pa ćeš kada dođe Gorica ostati kući, ali ćeš biti na Baldekinu kada dođe Zadar. Zato obožavam one transparente Funcuta ‘Mrzim euforiju’ i ‘Mrzim derbi navijače’.
Nitko ne uživa gledati kako njegova momčad gubi 30, 40 razlike, ali najteže je, vjerujte igračima. I zato se ti mladići, Badžim, Andabaka, Šarić, Radovčić, Paić ne bi smjeli osjećati napuštenima, treba im pokazati da su ljudi uz njih uvijek, na svakoj utakmici.
Za nekoliko godina većina tih talentiranih momaka otići će s Baldekina u neke druge, bogatije klubove, i onda će pojedincima biti žao što su propustili gledati ih kako odrastaju. Kako uče na porazima.
