Odlazak čovjeka koji je odgojio generacije

Dokoličarski dječji um zna se naći na raznim stranputicama, pa je tako nimalo čudno, a još manje zlonamjerno, zvučala rasprava koja se prije nekih tridesetak godina povela na zidiću pored kavane Medulić. „Koji će Šibenčanin imati najveći sprovod u gradu?“ U odmaranju između razmjenjivanja sličica i igranja na frenje, okupljeno društvo malih mudraca dileme o toj temi nije imalo – jednoglasan odgovor glasio je: Primo! Budući da nas do tada još nitko nije podučio pojmu „morbidnost“, rezultat te ulične ankete shvaćali smo kao kompliment čovjeku koji je dici na potezu od Alpe do Kazališta bio prvi životni uzor. Primo je jednostavno bio najslavnija osoba koju smo tada poznavali, čija je malena radnja bila svakodnevno središte sportskog i društvenog života grada. Malim mudracima Primo je bio istinski celebrity, desetljećima prije negoli su naši mediji prigrlili tu nakaradnu riječ. Pa da, tko bi mogao imati veći sprovod od njega?!

Iz takve perspektive, priča o Josipu Slamiću nije, zapravo, priča o legendi šibenske košarke ili o nositelju Tuđmanovog odlikovanja, zaslužniku raznih priznanja te sportskom entuzijastu kojemu je posvećen cijeli jedan košarkaški turnir. Ne, to je priča o čovjeku s tisuću anegdota, čovjeku neizmjerno duhovitom, lažno namrgođenom i u vječitoj žurbi. I o vrsnom postolaru. Postolaru koji, doduše, nikad nije znao gdje se nalaze nečije cipele, jer sve su bile pobacane na istoj hrpi. No zato je, okružen posterima, isječcima iz Slobodne i peharima u slabo osvijetljenoj radnji iznad Medulića, bio u stanju jednom rukom precizno nanositi ljepilo na potplat, drugom popravljati signal Radio Šibenika, a istovremeno nekog mulca naslonjenog na banak odgovarati od pušenja, dogovarati kakav turnir, komentirati sinoćnju utakmicu, ogovarati suce…

U Prima se dolazilo i šutjeti. Šutjeti i čekati da se u radnji pojave Dražen i Danira, Grbac i Radić, i svi oni kojima smo bez prigovora dopuštali da nas uštipnu za obraz. Jer kad ih dotaknu kakve gradske košarkaške face, vlasnici obraza bili bi također face u svijetu malih mudraca oko Medulića. Primovih nekoliko radnih kvadrata bili su centar svijeta, pa i onda kad bi na vratima stajao čuveni natpis: „Vraćam se za pet minuta“, dok je Primo boravio s košarkašicama u Genovi ili Izraelu, a mušterije se poslušno i uzaludno vraćale svakih pet minuta ne bi li uspjele pronaći svoje cipele u hrpi onih popravljenih. Stajala je u izlogu i Draženova osmrtnica, godinama je nije micao. Nestala je tek kad je Primo radnju premjestio na Šubićevac i time zatvorio jednu veliku sportsku priču na ulicama Starog grada. No tada košarka već neko vrijeme nije bila u središtu pažnje gradskih kuloara.

Priča o Primu, paralelna s onom o šibenskoj sportskoj legendi, govori i o fanatičnoj brizi za djecu. Bila je to njegova životna misija, iako je naizgled svaki turnir, šivanje probijenih lopti i krpanje tenisica odrađivao preko volje i na brzinu. Ali, shvatili smo to vrlo brzo, sve je radio iz ljubavi, ne zapostavljajući niti ignorirajući nikad nijedno dijete koje je na prstima provirivalo iznad njegovog pulta i sramežljivo reklo: „E, Primo“. Zato se ne bismo ljutili kad bi nas, dicu iz grada, ostavio da pješačimo nakon utakmice, dok bi u svom legendarnom plavom stojadinu razvozio one koji su živjeli po predgrađima. Niti kada smo ga uhvatili da peharom NK Osvita, teško izborenom u finalu malonogometnog turnira Dječjeg festivala na Poljani protiv vječitih rivala NK Šibenika, prelijeva gorivo iz kanistra u auto. Ili kad je pobjedniku turnira na Jadriji kao poklon uručio tortu iz Bobisa koja se satima kuhala na plus 40. Primo je gradskoj dici dao puno, stoput više nego što smo mu ikad uspjeli vratiti.

Mali mudraci nisu bili u pravu, Primo nije imao najveći sprovod u Šibeniku. Ali na kišni ponedjeljak bili su tamo svi oni s poteza od Alpe do Kazališta i svi koji su ikada zakoračili na parket Baldekina ili beton bilo kojeg malonogometnog gradskog i prigradskog igrališta. Otišao je Primo. Da, i legenda i institucija i dobri duh šibenskog sporta, ali i najslavnija osoba koju su dica s Medulića ikada upoznala.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.