Škola nogometa Joso Bego primjer je kako se uz malo sredstva, ali s puno dobre volje, strasti i entuzijazma, može napravit jako puno u malo vremena. U četiri godine koliko postoji, ‘Žuta podmornica’ napravila je puno toga, i na sportskom i na infrastrukturnom planu. Svijetom nogometa zaplovila je zahvaljujući Zoranu Bobanoviću i Siniši Petroviću, dvojci bivših nogometaša Šibenika koji su sreću odlučili potražiti van Šubićevca. Potonji nam je otkrio tajnu uspjeha njihovog projekta, a nismo mogli zaobići ni događanja u šibenskom drugoligašu. Petrović je, kao i uvijek, bio otvoren, bez ‘dlake na jeziku’.
Koja je tajna Škole nogometa Joso Bego da ste u tako malo vremena došli na tako visok nivo?
– Nema neke tajne, riječ je o ustrajnosti i strasti kojima smo ušli u taj projekt, kao i u samom imenu Joso Bego, koje nas tjera da iz dana u dan budemo sve bolji i bolji. Da se unatoč svim poteškoćama s terenom, infrastrukturom, nabavkom lopti i opreme, plaćanja kotizacija, prijevoza, da se unatoč svemu tome držimo skupa. ‘Na kraju dana’, djeca su ta koja te najviše guraju naprijed, njihov stalni napredak. A došli smo do toga da smo u selekcijama do 15 godina najbolji u županiji, pa i od Šibenika, koji slovi za nosioca kvalitete u županiji.
Koliko djece trenutno trenira u vašem klubu?
– Zadnji mjesec podijelili smo 134 uplatnica za članiranu, s tim da imamo dvadesetak braće koji su na jednoj uplatnici. Dakle, brojka je tu negdje, između 150 i 160 djece.
Kao i većina sportskih klubova i vi muku mučite s financijama. Nedavno ste tako putem društvenih mreža morali zatražiti pomoć kako bi vaši stariji pioniri otputovali na Kup utakmicu u Dubrovnik. Kako se snalazite, jeste zadovoljni sredstvima koje dobivate iz gradskog proračuna?
– Od Grada smo za ovu godinu dobili 25 tisuća kuna, plus pet tisuća od Županije. Mislim da je to premalo, tim više što smo krenuli od nule, da su ova djeca budućnost šibenskog nogometa. Zahvaljujući roditeljima koji imaju neke svoje izvođačke i građevinske firme uspjeli smo teren u Zablaću, koji je praktički bio jedna zapuštena livada, pretvoriti u igralište s umjetnom travom, uredili smo i svlačionice s tuševima, opremili mali ured s računalom, te postavili reflektore. S tim da moram kazati da nam je prošle godine Grad izašao u susret oko nabavke umjetnog travnjaka. Ukratko, u Zablaću smo napravili pravo malo sportsko čudo.
Kao dijete kluba, bivši istaknuti igrač, vjerujem da pratite što se događa na Šubićevcu. Jeste očekivali da će se Šibenik, nakon što su ga lani milimetri dijelili od prve lige, ove sezone boriti za ostanak?
– Realno nisam, jer je prošla sezona bila, odnosno trebala biti platforma za nadogradnju, bez obzira na odlazak igrača poput Solomona, Collinsa i ostalih. Slažem se s onima koji kažu da se pogriješilo u selekciji. Ponovno. Naime, povijest nas uči da nakon dobre sezone u sljedećih nekoliko slijedi sunovrat, a iz kojeg vam treba tri, četiri sezone da dođete na neki ‘normalan’ nivo. Najveći problem je u sustavu, koji organizira, planira. Tu se, mislim, najviše zakazalo, još od mojih igračkih dana. Ovo što se radi, da svaku sezonu kroz klub prođe 20-30 novih, igrača nije normalno. To ne samo da su veliki troškovi, već se time šalje poruka svakom djetetu iz škole nogometa da ga tu ne čeka ništa dobro. To se mora iz korijena promijeniti. Mora se prije svega uložiti u školu nogometa, s tim da tu postoji problem sa strukom. Bio sam na Šubićevcu četiri godine i znam kako to funkcionira. Dok sam radio u omladinskom pogonu potpisano je sedam, osam stipendijskih ugovora, a onda su me jednostavno otpisali, nisu mi dali da završim projekt koji je garantirao Šibeniku milijune eura. Većina tih igrača igraju negdje, ali na nižem nivou od objektivnog. Igrao sam nogomet pa znam kakav je igrač mogao biti Grgo Živković u odnosu na mene. Ako sam ja odigrao 150 prvoligaških utakmica, onda je on apsolutno mogao biti igrač zanimljiv većim klubovima u Hrvatskoj, kao i inozemnom tržištu. Isto vrijedi za Fuština, Kendeša, Tabulu…Ali, dogodilo se to da su se treneri, koji u to vrijeme nisu imali kvalitetu, ‘potukli’ tko će završiti tu generaciju, da bi na kraju svi odustali od tih momaka i kazali – nisu oni ti. To je moja rak rana koju neću nikad zaboraviti. To nam je bio i motiv, meni i kolegi Bobanoviću, da dokažemo da se od šibenskog djeteta može napraviti nogometaš. To ćemo i napraviti, već sada imamo momke zanimljivih Dinamu, ali i Šibeniku. Imali smo pregovore s Ivo Krečkom o suradnji, ali kako ‘gore’ tri dana imaju upravu, pa tri dana nemaju, stalo je na tom jednom sastanku. Činjenica je da ‘gore’ nemaju dugoročnu projekciju, za recimo pet godina. A za pet godina će ŠN Joso Bego pobjeđivati Šibenik s još većom razlikom i svi će dobri igrači trenirati kod nas. Već se dešava da najbolji igrači Šibenika, iz njihovih najboljih selekcija, dolaze kod nas jer su prepoznali naš rad, strast kolege Bobanovića i mene i ostalih naših trenera.
Što o međuljudskim odnosima u klubu na Šubićevcu govori to što se direkor Ivo Krečak i kapetan Hrvoja Slavica prepucavaju preko medija?
– To je katastrofa, to govori o snazi kluba. Neke stvari koje se događju jednostavno su ispod razine kluba, odnosno ispod razine koju je nekad imao. Kad dođem u klub, doduše sve rjeđe iako imam veteransku iskaznicu, uhvati me neka depresija, nervoza. Kad vidim ekonoma koji je živčan, pa kad se popnete gore na kat registrirati dijete i vidite ono ‘ludilo’ po hodnicima, izgubite volju. Nema radosti, smijeha.
Jeste li zbog ovako otvorenih stavova ‘persona non grata’ na Šubićevcu?
– Pa ne bih tako rekao. Imam tamo svoje mjesto, u klubu vise moje slike, moje generacije. Čovjek sam koji je naučio otvoreno reći što misli, bez fige u džepu. Obraz i karakter usadio mi je otac, i to ne dam nikom. Kad mi je bilo teško u životu uvijek sam imao svojih pet prijatelja koji su mi pomogli.
Posjedujete najvišu trenersku licencu, Uefa Pro. Biste li prihvatili poziv da postanete trener prve momčadi Šibenika?
– To mi je bio cilj prije nekih deset godina. Jer osim mene, Bobanovića i Marenzija, svi šibenski treneri dobili su priliku. Od Ive Šupe, Gorana Tomića, Željka Maretića, Nikice Cukrova, Mile Petkovića, Karabega, Matasa, Godinića, dakle svi koji su ušli u trenerski zanat dobili su priliku. Ali da odgovorim na pitanje. Da, prihvatio bih, ali to bi morao biti ugovor koji oni ne bi mogli ispoštovati, bio bi to čvrsti ugovor, normalno, s ukalupljivanjem ŠN Joso Bego, s odabirom mojih suradnika i s jednim kompletnim programom koji mi je već dugo u glavi, a koji bi Šibenik već za tri godine vratio u prvu ligu, a time i gledatelje na Šubićevac. Kako to nikome ne odgovara, sumnjam da će takav poziv stići.
