Što se tiče plasmana juniora na Final Four držimo da je to prije svega zasluga Petra Maleša i Mira Jurića, i naravno, samih igrača. Šarinov je, pak, grijeh, što te momke nije znao bolje iskoristiti u prvoj momčad
Trebala je to biti presica uoči sutrašnje utakmice između Zaboka i Šibenika, ali trener ‘građana’ Jeronima Šarina toliko je ‘zažuljao’ jučerašnji članak na Šibenskom portalu, da je odlučio 99 posto jutarnjeg druženja s novinarima posvetiti onome što je napisao gore potpisani. Doduše, i očekivali smo takvo nešto, jer znali smo da su pojedinci u klubu s Baldekina osjetljivi na svaku kritiku, na svaku rečenicu koja ih ne veliča. Mi smo, međutim, smatrali kako se nešto mora reći o aktualnim izvedbama narančastih i postaviti pitanje zašto je tome tako.
Šarin je, točku po točku, demantirao, ili je barem to pokušao demantirati, neka od razmišljanja iznesenih u tom komentaru. Mi smo, pak, na svaki njegov demant ponudili svoj demant. Pa krenimo redom.
Šarin: Brojne ozljede nemaju veze s kvalitetom treninga. Dogodila su nam se dva loma i jedan tumor, a na takve stvari ne može se utjecati.
ŠP: Istina, na takve stvari se ne može utjecati, ali u članku se mislilo na one druge, ‘sitne’ ozljede (što smo, priznajemo, možda trebali naglasiti), razna istegnuća i izvrnuća, a takvih je bilo ‘mali milijun’ ove sezone. U tekst nismo ni tvrdili izričito da je to posljedica ‘pretreniranosti’ ili ‘podtreniranosti’, već smo se samo to ostavili kao jednu od mogućnosti.
Šarin: Uporno se govori da smo nespremni, da momčad djeluje poput ‘ispuhanog balona’. To je prije svega uvreda za našeg kondicijskog trenera Krešu Baljkasa koji je po meni odradio vrhunski posao. Da nije tako ne bismo u 35. minuti protiv Zagreba igrali presing, i to u ritmu utakmica srijeda – subota.
ŠP: Ponovit ćemo. Šarin je sam u nekoliko navrata istaknuo kako mu je momčad izvan forme, i s tim se, eto, slažemo. A za to je najmanje kriv kondicijski trener. Stojimo pri tvrdnji da pojedini igrači većim dijelom utakmica izgledaju kao da su na energetskom minimumu. Imenovat ih, za sada nećemo. Možda će to na jednoj od sljedećih presica učiniti sam Šarin. A to nas dovodi do treće točke.
Šarin: Prigovara mi se da uvijek okrivljujem igrače, da nikad ne preuzima krivnju za poraz na sebe. To je moj način rada, javnom prozivkom želim od svojih igrača izvući maksimum. A oni su za mene 12 najboljih igrača na svijetu. Što se tiče grešaka, griješe i najveći treneri na svijetu.
ŠP: Javno ‘pljuvanje’ po igračima nama se jednostavno ne čini dobrim motivacijskim sredstvom. A što se, vidimo, potvrđuje i u praksi. Posljednji primjer; nakon jednog od poraza Šarin je ‘opleo’ po Marcijušu, ali Sandi se nakon te prozivke i nije baš razletio po terenu i upisao ‘double – double’. S druge strane, ne sjećamo se kada je Šarin preuzeo odgovornost za neki poraz. Možda da motivacijsku metodu javne prozivke iskuša na sebi?
Šarin: Piše se da je A1 liga moj krajnji trenerski limit, da za nešto više nemam kapaciteta. A ja sam sa svojim stručnim stožerom u proteklih pet godina napravio nešto što nitko nije. Ovo je sredina u kojoj će ti sve priznati osim uspjeha. Neki bi me do sada smijenili već tri puta, ali imam sreće da radim s nezavisnim ljudima, koji imaju viziju, da iza nas stoji najbolji sponzor, pa se u klubu odluke ne donose ad hoc.
ŠP: Istina, Šarin je među najzaslužnijima što je Šibenik danas u A1 ligi. I to nitko ne spori. Ali, upravo ova sezona daje za pravo onima koji tvrde da je to možda njegov limit. Iskreno, ni nas do sada nije uvjerio da ima trenerskih kapaciteta za nešto više. Igra Šibenika je jednodimenzionalna, nema previše uigranih akcija, igrači se najčešće sami moraju izboriti za čist šut (a to troši energiju, pa je samim tim i preciznost manja), pa ne čudi što je jedan neuvjerljivi Zadar rutinski dobio utakmicu na Baldekinu. Dalo bi se razgovarati i o njegovom vođenje utakmica i povlačenjem nekih čudnih poteza, ali da sada ne ulazimo u dubinu. I da, jedna od vrlina velikih trenera jest i znati prihvatiti kritiku.
Šarin: Ne slažem se s tvrdnjom da naši mladi nisu napredovali ove sezone. Samo ću vam iznijeti podatak da generacija 1997. kada smo je preuzeli prije četiri godine nije bila ne među deset najboljih u Hrvatskoj, a sada će igrati Final Four.
ŠP: Ovdje se Šarin malo zaigrao. Kao prvo, u tekstu smo pisali o napretku mladih u seniorskoj ekipi, a njega nije bilo (uz izuzetak Badžima, što smo i naglasili) zato što naprosto nisu ni mogli napredovati jer su minutažu dobivali na kapaljku. Umjesto da se forsira mladog Radovčića (koji, btw. briljira u U-19 selekciji na turniru u Kini), minutažu mu uzimaju razni ‘smithovi’ i ina pojačanja, pa je u jednom trenutku šibenski biser bio tek peti playmaker. Što se tiče plasmana juniora na Final Four držimo da je to prije svega zasluga Petra Maleša i Mira Jurića, i naravno, samih igrača. Šarinov je, pak, grijeh, što te momke nije znao bolje iskoristiti u prvoj momčadi. Zanimljiva je još jedna stvar. Kada stvari krenu nizbrdo, u klubu s Baldekina, a bome i u onom sa Šubićevca, okreću se Hajdukovim forama. U stilu, od sada se okrećemo domaćim, mladim igračima. I tako do početka sljedeće sezone. A onda opet sve po starom.
Šarin: Klub je učinio sve da zadrži Kalpića, ali Franko je odlučio otići iz obiteljskih razloga. A u te se odnose nismo htjeli miješati.
ŠP: Podsjetimo, važan dio te obitelji je i Zoran Kalpić, Frankov otac. Koji je usput i sportski direktor. Pa ako nisu mogli zadržati sina sportskog direktora, kako će sutra zadržati Badžima, Radovčića, Andabaku, Nakića? Prije će biti da je Franko uvidio (a što je uostalom i sam potvrdio) kako će u Kvarneru imati bolje uvjete za razvoj.
Uglavnom, puno toga je Šarin danas ispričao, čuli smo puno izlika, nešto patetike, ali jednu stvar opet nismo čuli. Preuzimanje barem dijela odgovornosti za loše rezultate.
