‘Rad, rad i samo rad, talent je samo jedan posto’, poznata je rečenica kojom je Dražen Petrović pokušavao objasniti tajnu svog uspjeha. O njegovim treninzima na Baldekinu ispisano je na tisuću stranica, ispričano stotinu priča, ali uvijek je zanimljivo čuti neke nove detalje koji svjedoče koliko je Dražen bio ustrajan na putu da postane ono što je na koncu i postao – košarkaški besmrtnik. Prof.dr. Dragan Milanović (68) kondicijski je trener koji je radio s Draženom još dok je bio igrač Šibenke, a onda i Cibone. O kakvom je stručnjaku riječ govori i to što je skrbio o kondiciji još dva naša košarkaška velikana, Krešimira Ćosića i Tonija Kukuča. Ipak, u razgovoru za Večernji list otkrio je kako je treniranje ‘našeg malog” bilo nešto posebno, proglasivši ga najupornijim pojednicem s kojim je radio.
– Krenuli smo raditi kada je Dražen imao 17 godina, a u istom danu on bi ima po dva treninga i nastavu tjelesnog odgoja koju nikako nije htio eskivirati. Štoviše, bio bi obučen kao i svi ostali učenici, jednoobrazno, s bijelom majicom i crnim hlačicama. Dražen je imao beskonačnu potrebu za što više rada, neponovljivu želju. Zapravo, Dražen je jako volio trenirati kondiciju – ispričao je dr. Milanović za Večernji list, te iznio jednu zgodu s priprema u Sloveniji, a koja oslikava Draženovu fanatičnost u treningu.
– U Kranjskoj Gori, na pripremama za Eurobasket 1983., igrači bi trčali po 30 minuta, a nakon jednog od trčanja Dražen mi je otkrio jednu svoju tajnu. Naime, on je trčao s pojasom od pet kilograma skrivenim ispod majice za koji nikome nije htio reći. Još dok je igrao za Šibenku bili smo na pripremama u Delnicama gdje bismo obično trčali u parku pokraj hotela Risnjak. Jedne noći napadalo je metar snijega i Macura, Jarić, Šarić i društvo ujutro su to shvatili kao priliku da trčanja ne bude, no Dražen je na prirodnu prepreku reagirao uzvikom: ‘Ljudi, ovo je fantazija. Jedinstvena prilika da vidimo kako se trenira u dubokom snijegu.’ Uvijek je dobro imati komandosa u momčadi. Uvijek je govorio da trpi na treningu da bi mu utakmice bile gušt i veselje. On je inzistirao na tome da mu trenažno opterećenje bude veće nego ono na utakmici i zato je stalno govorio da ne želi šutirati bez podizanja frekvencije srca i umora. Čak i na treningu on nikad nije šutirao tek toliko da šutira, nego kao da o svakom tom šutu ovisi dio njegove karijere – ispričao je dr. Dragan Milanović.
Otkrio je i kako je izgledao jedan uobičajeni Draženov trening.
– Nitko nije mogao trenirati kao Dražen. Obrazac jednog njegovog treninga izgledao je ovako: dribling i prodor uz 50 pogođenih dvica, 20 pogođenih bacanja, 50 pogođenih trica i 20 pogođenih bacanja. Nakon trčanja dionica, 10 dužina košarkaškog terena, opet bi imao isti šuterski zadatak, baš kao i nakon kraćih sprinterskih dionica. Na kraju bi radio 150-200 trbušnjaka, u serijama po 20 i onda bi opet šutirao 50-20-50-20. Sve skupa, bilo je to po 200 pogođenih dvica i trica te 160 bacanja, što je uz 80-postotnu preciznost, a ona je dosezala i do 90 posto, bilo negdje oko 700 ispucanih lopti. On bi još na momčadskom treningu ispucao 200 lopti pa bi to bilo oko 900 šuteva dnevno. Takav jedan trening pokušao sam primijeniti i na Galisu i Kutluayu, no oni to nisu mogli izvesti do kraja jer nisu imali tu moć koncentracije kao Dražen – ispričao je dr. Dragan Milanović, a cijeli intervju s njim možete pročitati ovdje.
(foto: Muzejsko – memorijski centar Dražen Petrović)
